Prošle godine na jesen sam prvi puta u životu potpisao ugovor o radu. Naime, godinama sam radio na studentske i autorske ugovore, što je u tzv. intelektualnim poslovima standard. Ali stvarno godinama. Ovo intelektualni posao uzet s rezervom, jer nema posla na kojem se ne misli. Špara se na svakome koraku, jer država previše uzima. Od ove godine država uzima značajno više nameta na autorske ugovore, pa intelektualni proletarijat će imati još manje novaca. Toliko godina rada, a ja nemam staža. Nisam jedini.
U poslu sam više nego dobar za pare koje dobivam, ali to je sudbina u Hrvata. Kada imaš oko 2000 ljudi koji te mogu zamijeniti svaki čas, onda ti poslodavac može dati plaću kakvu on hoće. U Hrvatskoj slobodnoga tržišta nema. Gotovo za svaku glupost treba veza, a je ne znam nijedan posao (osim naravno informatičkih), gdje ne trebaju debele veze s lokalnom politikom. Ovdje je još gotovo sve zakačeno na proračun. Ima nešto debelo licemjerno kada Konzumov maneken Saša Cvetojević bitcha o državi, a obogatio se u poslovanju s državom i još debelo posluje.
Svi na neki način opet žive u Zagrebu od Milana Bandića koji je shvatio s kakvim lopovima ima posla oko sebe. Zvati Bandića lopovom je licemjerno. On je uspostavio sustav po mjeri hrvatskog "poduzetnika" i hrvatskog NVO djelatnika. Oni debeli s FPN-a u Lepušićevoj nisu napisali nijedan politološki rad o političkoj pojavi Milana Bandića. Tip je jednostavno genijalan, iako se šuška da baš i nije zdravstveno najbolje, pa stoga je sad u labuđem pjevu. Ali, neće se valjda hrvatska politologija baviti sadašnjošću.
Prijavio sam se na Green Card Lottery (službeno Electronic Diversity Visa Lottery) i nisam prošao. Lutrija kao lutrija, naravno da sam se nadao. Jedino sam se mučio da sam prošao, imam familiju u jednu jugozapadnoj američkoj državi, pa bih tamo morao, a nekako se najviše bojao njihovog zdravstvenog osiguranja. Ali, USA me neće. A tamo bih mogao raditi u svojoj struci. Što ovdje ne mogu. Tj. imam ja više struka, ali u onoj za koju osjećam iskreni poziv. Možda na godinu.
Irske se bojim. Imam ljudi u Irskoj, čudna je to zemlja. Prvo, sve tamo funkcionira, Irci su lijeni i glupi, ali svejedno biznis zadovoljan, socijala izdašna, ima Hrvata i Poljaka koji drže kralježnicu tih nekih poslova za koje su Irci jednostavno preglupi. Ali Irci imaju elitu, kakvu, takvu, ali elitu koja to sve zna voditi. Ne sviđa mi se Irska. Nekako ne vidim se tamo.
Kod nas nema prave elite. Ne mogu ovdje djeca i unuci udbaša i komunista koji su se gologuzi spustili u kuće Nijemaca, Židova i hrvatske građanske klase nešto dobro napraviti, jer jednostavno ne znaju. Ivica Todorić nije sin ustaše, domobrana, HSS-ovca ili klerikalca, nego je sin člana CK SKH. Igrom slučaja dio moje familije je znao Antu Todorića prije rata, a on je na vlas isto poslovao kao Ivica, tj. Ivica je samo koristio poslovni model svoga oca koji je čak u socijalizmu završio u ćuzi zbog nelegalnog poslovanja. Sapienti sat. Smiješno, ali moja baka je bila uvjerena da to mora puknuti (Agrokombinat). Da je živa, sad bi bila nesretno zadovoljna. Ne može u Irskoj nastati firma kao Agrokor, a da joj vlasti ne sasijeku krila kada krene raditi kontra zakona.
Radim 50 sati tjedno, nemam slobodnog vremena uopće, radim praktički sedam dana u tjednu, nesretan sam, ali guzda uvijek može naći drugu čimpanzu. Malo me psihički pogodilo ovo što nemam šansu osvojiti Green Card. Naime, ako osvojiš Green Card Lottery, ne osvojiš Green Card. Ali, svejedno, čak da sam dobio priliku, dao bih tako s guštom otkaz.
Bože dragi, sve više ljudi odlazi. Cijele familije se dižu. Idu samci, idu parovi bez djece, idu parovi s puno djece. Porazgovarajte se s nekim tko je prosvjetni radnik u tzv. provinciji (u doba Interneta nema stvarne provincije) kako razredi se konstantno smanjuju.
Gledam ove budale u Saboru, kako se svađaju oko Marića. Posebice mi je fascinantan Gordan Maras, čovjek koji nije jedne minute radio u realnom sektoru, čiji sam ja dio godinama. Racionalni ljudi idu van. Ostat će u državi oni koji ovako ne rade ili ne žele raditi. Ostat će ljudi kao Ivan Pernar, Gordan Maras ili Branko Bačić. Sve mučenje kroz 14 stoljeća da bi spali na jednoga egomanijalkalnog akrobata, vrtnog patuljka i bivšeg komunista.
Možda me na godinu izvuku Ameri, pa da 35. rođendan dočekam u zemlji u kojoj je optimizam dio nacionalnog identiteta.
Ovo je bio 875. post.
Pero Panonski
Znam da ne pišem. Jednostavno ne stignem. Eto, blog će ove godine doživiti 13 godina. Pubertet već debelo. Puno je to 13 godina. U Hrvatskoj je sve isto. To je stvarno strašno.