''Svibanjske pobožnosti, odnosno izraženije čašćenje Djevice Marije tijekom mjeseca svibnja, stara je tradicija Crkve koja svoje korijene vuče još u srednji vijek.
Riječ je o pučkim pobožnostima koje su nastale tako da je narod nosio pred Djevicu Mariju bukete i vijence svježeg proljetnog cvijeća, htijući na takav način njezine kipove i slike još više uresiti. Pri tome su joj pjevali razne pjesme i molili marijanske molitve, napose molitvu krunice.
S vremenom se ta pobožnost ukorijenila u cijeloj Crkvi i predstavlja narodu vrlo drag oblik štovanja nebeske Majke.
Obično se pobožnost provodi po župama uz večernju misu (odatle i naziv “svibanjske večernjice”), moleći krunicu, Lauretanske litanije, pjevajući marijanske pjesme i uz izlaganje i adoraciju pred presvetim oltarskim sakramentom.''
“To je, u stvari, mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.” (Papa Pavao VI.)
''Marijanskim blagdanima tijekom liturgijske godine, kršćani od davnine pridodaju i posebne oblike pobožnosti kroz neke mjeseca u godini.
Katolici kroz svibanj i listopad (u nekim krajevima južne zemljine polutke kroz studeni), istočni kršćani bizantskog obreda kroz kolovoz uz svetkovinu “Marijina usnuća”, kopti u Egiptu kroz mjesec kiah koji obuhvaća vrijeme našega prosinca i siječnja.
Tijekom tih mjeseci vjernici se svaki dan okupljaju na molitvu da slave i veličaju Presvetu Bogorodicu i prose njezin zagovor.
Na Istoku je to štovanje usmjereno na liturgiju, a na Zapadu na pobožne vježbe ispunjene marijanskim molitvama i pjesmama.
Ta usporednost s liturgijom na zapadu “stvaralo je i još uvijek stvara neke probleme liturgijsko-pastoralne naravi koji zaslužuju pozornu procjenu” (Direktorij, br.190).''