Marketing
Zabilješka
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala, norveškog pisca (Protiv umjetnosti naslov je koji bih rado ukrao za esej protiv zapadnjačke ideje umjetnosti). Kažem, pišem u kamp kućici jer uvijek na početku volim izvijestiti od kuda pišem, a pomalo i dočarati ambijent u kojem se nalazim, interijer ili eksterijer, ili oboje, opisati neznance koji me okružuju, ubaciti u tekst djeliće njihovog razgovora. Posebno volim opisati zvučni krajolik ili zvučnu kulisu kako vole reći filmaši, muzičari će reći zvučnu podlogu. Slikari neće ništa reći ili će se držati uobičajenih pridjeva. Valja reći i to da se trudim ne pisati na istom mjestu niti u istu bilježnicu. Koristim običan bijeli papir na koji bilježim misli raznim pisalicama, mekom ili tvrdom olovkom, tehničkom olovkom, kemijskom olovkom, kreonom, masnim pastelom... Katkad, prema Goetheovoj preporuci pišem stojećki, ili prema Tolstojevom običaju ležeći na livadi, ili sjedeći na tvrdom niskom stolcu, na parkiralištu u automobilu, u naslonjaču, u starinskoj fotelji s visokim naslonom, drvarnici, na cjepanici, podu… Svojski se trudim da ne upadnem u shemu, jer sve što čovjek radi stremi ka shemi. Tako je lakše. I dosadnije. U većini slučajeva moraš odustati od sebe ukoliko želiš biti prihvaćen. Naravno, poželjno je kupiti kameleona, od njega naučiti mehanizme stapanja s pozadinom. Ili poći na tečaj socijalne mimikrije pod vodstvom vodećih psihopata današnjice + ekstra dodatak za samo 149,99 kuna, tečaj mimikrije u prirodi pod vodstvom vodećih snajperista današnjice.
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala pri žućkastoj svijetlosti svijeće. Sitni su noćni sati i napokon mogućnost za ekstrasenzibilnog čovjeka da se nakon cjelodnevne navale suvišnih i nepotrebnih informacija usredotoči na vlastito stvaralaštvo, ukroti podivljale moždane valove, iz gama moda pređe u beta mod, da neometan, zaštićen od raznih utjecaja, kontemplira nad sadržajem i likovima koje kreira. Alan Ginsberg je u Americi napisao stih: I won't write my poem till I'm in my right mind. Prevodim si to kao: nema šanse da napišem dobar stih dok ne postignem pravo stanje svijesti! Ali kako postići pravo stanje svijesti kada ti s jedne strane stana tutnje FAPovi, zavijaju bolničke i policijske sirene, a s druge strane, pod prozorom radnici Zrinjevca flaksericom kose travu, susjedi se pred tvojim ulaznim vratima dovikuju ili urlaju jedni na druge, njihova djeca skaču nad glavom, telefon zvoni s ponudama za sve i svašta…
I sve su bliže, i sve ranije bludni…
već u pet izjutra puštaju vodu u zahodu, na slavinama voda šiklja, u cijevima šišti
šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
kao jak pljusak fekalija s neba
narodni radio glasno svira domaću glazbu – put putujem put daleki –
radijski voditelj Vicko vrišti svojim sopranom kao nesnosna budlica, zapravo kao ordinarni kreten, kao neodgojeno prase, kao tipičan predstavnik glupljeg djela naroda, kao bećar pun šala i pošalica – oh, nemoj pričat s njim u-dari ga u-dariga…
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala:
planirali smo putovati, kupili smo kućicu i onda se Olef razbolio,
kućica se nikada nije pomakla s ovog brižno njegovanog travnjaka
nema veze… ona je čekala tebe… i mene…
čeka još i naše žene koje nikada neće doći, ne ovdje, ne u ovu kamp kućicu u kojoj pišem
prelomili smo naš odnos, naš odnos smo prelomili
kao kruh s trinaest kora
jednim karate udarcem, aaaaa-ca!
šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
(snažan pljusak!)
… pio sam u birtiji. neki tip do mene je rekao: “lako se mogu zamisliti kao Isus raspet na kružu?
pitao sam: “zašto ne samo raspet? ošinuo me pogledom.
Tomas voli Petera Handkea. informiram ga usput: Hrvati ga ne vole. kao niti Dylana, dodam. pita, zašto? jer su imali politički nekorektne izjave. a ti, pita. nisam čitao Handkea, a Dylan je ok. koga Hrvati vole? Orbana, Trumpa, Le Pen, I guess…
… iznenadno sjećanje: rezao sam mlade izdanke na granama jele, stavio sam ih u velike staklene posude, zasuo šećerom i pustio 3 tjedna da se cvrlje na suncu ne bih li dobio med četinara.
tajni otvori na tvom tijelu zaklonjeni su od pohotnih pogleda visokom živicom
zbunjuju te moji redovi?
o da! ali pretvarajmo se kao da je to normalno, rekla si.
sove su počele letjeti danju. to su samo strojevi, rekao sam.
pretvarajmo se da je to normalno, rekla si.
na tvojim lopaticama ugledao sam izdanke krila, odmah sam znao što to znači šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
stavila si kažipst na moje usne
pretvarajmo se da je i to normalno, rekla si
potiho smo ušli u tvoju djevojačku sobu
bila je puna konzervansa
sve je izgledalo isto kao i šezdeset osme
na stolu breskvica, dvije naranče, poster zlatne ribice na zidu
te miris preuranjene spoznaje pokraj prljavih sportskih čarapa
sjeli smo i čekali
da izraste stablo pred kućom ne bi li nam pružilo željeni zaklon i hlad
sutra mi je četrdeset i peti rođendan
na vrh šlagom ozidane torte, umjesto brojki 4 i 5 ubost ću bijelu zastavu
vizualno i konceptualno to je snažna poruka
i prljava laž,
jer znaš,
ja nikada ne odustajem
također prljava laž!
(rez)
muzika za ugođaj: Kawasaki 3p - Loš, zao
Post je objavljen 02.05.2017. u 12:50 sati.