Bila sam prekjučer i jučer inspirirana da ovdje ispraznim dušu. Da pustim suzu za sve ono što je u meni. Da se uz to smijem i da sam sretna jer sam na pravom mjestu. Izgubila sam onu nit. Sakrila se u mojim dubinama i kad opet skupi hrabrosti pojavit će se. Očito nije bila namijenjena vama.
Ovdje sam. Ne ovdje na ovom mjestu, ne na geografskoj točki, već ovdje, baš ovdje :). Savršeno je. I dok sam ovdje postoji netko tko će dok otvorim prozor svoje duše pomoći mi otvoriti i vrata. Ja mu želim dobrodošlicu kao i svakome tko pokuca na moja vrata. Rijetki su ti, a rijetki nađu rijetke. Ne znam da li bih se usudila igrati otvorenih karata, no ne dugujem li to sebi i njemu. Rasplinuti sva očekivanja i sve mogućnosti. Razmišljam da mu napišem pismo, ne onako pismo, već onako, drugačije... Da u tom pismu rasprostrem cijelu sebe, onako kako ja to vidim, onako kao što sam ja i što bih mogla biti i svoje pretpostavke što bi on mogao biti. Mislim da će tako biti manje bolno. Onako, otvoreno... Možda će poteći koja suza, neću je zaustavljati. Možda će i slap kliznuti, neka, prozor i vrata su otvoreni... Neću se utopiti...
I tako sad o ovoj niti, ma nemam što reći...
Post je objavljen 02.05.2017. u 10:28 sati.