Paradoksalno je kad te u jedan ujutro nesanica katapultira iz jedva začetog sna pa kad na smartfonu pročitaš da život prolazi a treba slijediti svoje snove i to svoje, ne tuđe, pa se onda kreneš misliti koji su to tvoji snovi uopće, jesu li ikada postojali i ako jesu gdje su kad su i zašto su nestali i ako nisu da li je sad krajnje vrijeme da se počnu sanjati i ono jednom kad smo bili mali pa smo se znali igrati i maštati i zamišljati i gdje li je to uopće nestalo i kako i zašto, i da li smo i onda prirodno zamišljali svoje igre i maštarije ili samo krali nečije tuđe, samo ponavljali ono što smo vidjeli pa difoltno probavljali u nekim sokovima vlastite imaginacije i da li smo ikada bili tako kreativni ili je to sve samo jedna zabluda. Trenutno imam posao iz snova, a sanjala sam samo o normalnim ljudima i pozitivnoj atmosferi, jbg što ne sanjam mnogo para, čini mi se da je lakše doći do mnogo para nego do hrpice ljudi koji imaju slične stavove i životne situacije, nekim ljudima je lakše doći do mnogo para, nekima je više stalo, prirodno je valjda dolaziti do onoga do čega ti je stalo, to se zove stremljenje, vučeš, vučeš samo na jednu stranu, pa prije il kasnije... ne znam gdje su mi nestali snovi, ne mogu zaspati, idem leć pred teve i lizat slaju...
Post je objavljen 28.04.2017. u 01:27 sati.