Sjećam se svog prvog 4. srpnja. Obitelj Starkey povela me
na Euclidov žal, gdje sam prvi put jela kokice (prženi kukuruz).
Njihov slani tek i prhkost podsjećala me na japanske kolačiće
od rižina brašna, pa su mi prijale, ali bila sam u neprilici, jer
smo ih jeli za vrijeme šetnje na javnom mjestu. Kod kuće (u
Japanu) bi se to smatralo prosto i vulgarno, a znala sam,
da to majka ne bi odobravala. U usporedbi sa svečanim
obredima, koji se obavljaju u Japanu na dan nacionalnog praznika,
ti vatrometi, kokice i tobogani, činili su mi se nekulturnim načinom
proslave nezavisnosti jedne zemlje. To neprestano kretanje i žurba
užasavali su mene, koja sam došla iz zemlje, čija je težnja, kako je
izražavala nacionalna himna, bila da živi, "dok oblutak ne postane
stijena stijena, obrasla mahovinom".
Iz knjige "Kći pacifika", Zagreb, 1954., str. 72, autorice Yoko Matsuoka (1916-1979)
Yoko je u dobi od 16 godina poslana od svojih roditelja u SAD 1932. godine.
Post je objavljen 24.04.2017. u 23:59 sati.