..zaključala sam auto i izašla iz njega...
...zastala sam na mjestu označenom za prelaz pješaka grozničavo fokusirajući se na mobitel.
Sa lijeve strane sam krajičkom oka, primjetila dvoja svjetla automobila.
Jedna su me skoro pregazila iako sam čekala na mjestu prijelaza a druga su stala.
Meni je to, naravno, bio znak da mogu preći cestu u parkingu i iz meni jako nepoznatog razloga, najkraćim putem prema ulazu koji vodi do trgovine.
...krenula sam i u tom mom pohodu me spriječio tup težak udarac...
"Koja si ti glupača!" naravno samoprijekor mi je bila prva reakcija "Koja si ti glupača, pa kako te moga RAMPA udariti po glavi!!" nastavljala sam se prekoravati dok sam zalelujala naredna dva koraka u smjeru trgovine uz pomisao "Ok, vidjeli su me oni iz auta, ali možda i nisu"
Namjeravala sam "mrtva/hladna" nastaviti do trgovine dok nisam osjetila kako mi krv curi po licu.
"Ooookkeeeejjjj" rekla sam sama sebi i okrenula se na peti i krenula prema autu "ne paničariti, moram samo izaći van iz garaže da uhvatim signal!"
Kako sam sjela u auto, zgrabila sam vlažne maramice koje su bile na suvozačevom mjestu i otvorila ih.
Inače vlažne maramice tog formata nikad nemam uz sebe, nemam obično niti obične, no tog sam dana sišla u Kozmo s namjerom da razmjenim novce za gablec. Nisam znala što bih, pa sam uzela vlažne maramice koje su se u tom trenu spasile.
I onda nek mi netko kaže da se ne dešava sve s razlogom...
No da...razlog...moglo bi se o tome..nadugo i naširoko...
Ali...
Grozničavo sam čupala maramice iz malenog paketića i pritiskala ih na vrh glave.
Bila sam nekako slaba ali odlučna u namjeri da izađem van iz garaže autom.
I uspjela sam.
Jednom rukom pritiskajući maramice na glavu, izvezla sam automobil van i parkirala na parkingu preko puta.
Usput sam se provezla u garaži pored par ljudi koji su veselo čavrljali.
Isti oni ispred čijih sam očiju doslovce "dobila po glavi" tako reći.
Parkirala sam, izvukla mobitel i birala "112".
"Dan, molim Vas hitnu" rekla sam sasvim smireno.
Kad su me spojili objasnila sam što se desilo, a sad kad malo razmislim bila sam sva van sebe. Zvučala sam otprilike ovako na pitanje zašto zovem
"Glupa sam pa sam dobila parkirnom rampom po glavi" rekla sam dispečerki.
Nakon što mi je obećala kako će pomoć doći uskoro i pokušala me nagovoriti da potražim kutiju hitne pomoći i nekoga sa ceste za pomoć da izvučem sterilnu gazu, odustala je i poklopila slušalicu.
Ja sam, pored otvorenih vrata automobila vidala svoje rane istim onim maramicama.
Čistila sam krv sa lica, traperica i unutrašnjosti automobila.
Onda sam platila parking da sluuuučajno ne ostanem kome dužna.
I to tri sata. Odmah.
Nema šale.
Stvarno sad kad pomislim samo sam na sebe non stop ljuta, sebi zamjeram i ljutim se a nikako ne bi tako trebalo biti...
Nikako naučiti...
Nikako se krenuti voljeti..
No da...u tom sam trenu začula sirene vozila hitne...
Post je objavljen 25.04.2017. u 07:53 sati.