Tko mi zaključa srce,
da ga ni jedan bravar
otvoriti ne može
pa zaključano lagano hrđa
nekorišteno, nevoljeno, usamljeno?
Tko me baci u ralje
zemaljskog svijeta
k'o slučajnu sjemenku
što vjetar zrakom nosi,
a plodno tlo joj je pustinja života?
Tko se igra mojim osjećajem
nudeći mi nesretan život
nedostojan ljudskog bića
i dostojan da se gazi po njemu
kao da je blato nepresušne močvare?
Neka se javi taj netko,
da mu ja dvije-tri kažem,
evo, javljam se sama sebi
srce je moj organ u središtu grudi,
hrabro ću svima istinu reći
neću više da lažem sebe.
Bacit ću ključeve,
skinuti sve brave,
otvorit ću vrata srca
pa neka kroz njega slobodno
lahor lagani leprša,
osjećaji nježni zrače,
a dobrota ljudske duše
i ljubav božanska neka teku.
Ja sam vlasnik svog srca
bravar, ključar i ključ
i nikad više moje srce
neće biti zaključano,
svatko će moći ući u njegove odaje
i piti nektar harmonije
koja teče njegovim tokovima
pa neka moje srce konačno bude
korišteno, voljeno, druželjubivo
i postojanom srećom blagoslovljeno.