I tako sjedim na trampolinu na tavanu okružena tisućama stvari koje su jednog dana bile toliko poželjne, a sada su samo višak. Osjećam kao da tih tisuću stvari koje su teške, koje zauzimaju puno prostora i ne daju disati samo smetaju. Osjećam isto u sebi. Prepuna sam gomile otpada, previše prtljage koje nosim godinama, a ne znam kako je se riješiti. Znam da rijetki razmišljaju na način kao ja, no sretna sam da ti rijetki postoje. Svi oni koji imaju vremena pogledati kako vjetar stvara svoju melodiju, zamijetiti čestice prašine koje traže svoje mjesto, čuti lavež susjedovog psa i razgovore u pozadini, pogledom izmijeniti tok svojih misli sa svojim kućnim ljubimcima. Ponekad se osjećam kao da me ta mačka i taj pas razumiju bolje no itko ikada. Gledaju te i kao da sve znaju. Sve razumiju. I to je dobro. Pogriješila sam izabravši ovo mjesto i ovo vrijeme, no više ću pogriješiti ako ne poduzmem ništa u vezi s tim. Zato je vrijeme za pokrenuti se. To je moja dužnost. Maknuti se. Ne očekivati. Krenuti. Djelovati. VOljeti.
Post je objavljen 16.04.2017. u 16:35 sati.