Marketing
Na vražjem tronu
Lijepo vrijeme i znatiželja pogonjena nemirnom dušom su dovoljni uvjeti za obećavajuću avanturu. Kad smo već kod obećanja, donosimo Vam izvještaj sa Vražjeg stolčeka o kojem je bilo nešto riječi u prošlom zapisu. Dakako, imao sam neke početne sumnje u svezi objavljivanja ovakvog materijala. Naime, moji suplaninari, ali i drugi zainteresirani za izlete u izuzetno lijepoj i nepoznatoj (od te premise polazim) prirodi često me pitaju za skrivene i manje popularne destinacije. Internet nije (ili nije barem bez dubljeg istraživanja) pun informacija o takvim mjestima i zainteresirani bi trebali baš ciljano tražiti da bi dobili nešto sitno od željenih informacija. Stoga sam i odlučio, amaterski dakako, slikati i snimati, a onda i pisati o takvim mjestima. Sumnja se ušuljala nekako ovako: "A možda je ovo samo jedan veliki spoiler za one koji žele osobno - vlastitim očima i duhom prvi put vidjeti i osjetiti atmosferu mjesta kao što je Vražji stolček". Iako nekako ipak sumnjam da je lijenost ili nedostatak ambicije u tom smjeru razlog zašto nema dostupnih informacija, slika, video zapisa, itd. Ako Vas zanima više takvih mjesta, svakako Vas odmah upućujem na stranicu ad1500 gdje ćete naći videe i pregršt informacija o utvrdama, ali i drugim fascinantnim mjestima koje valja posjetiti.
Bio sam progonjen oko tjedan dana i često bi mi se u misli prikrao Vražji stolček. Činilo se da ni egzorcist ne bi u ovom slučaju pomogao. Postojala je samo jedna opcija, a to je osobno otići do Vražjeg stolčeka i sam osjetiti što to mjesto zapravo skriva. Trebalo je samo staviti okultistički šešir i izabrati suputnike. Trebat će mi netko tko također voli takva mjesta, ljudski suputnik i životinja koja ima razvijenija osjetila od čovjeka te nekad instinktivno predosjeća stvari za koje mi ostajemo slijepi i zakinuti. Srećom, moj odabir je bio lagan. Moja partnerica i suležnica Maja i sama nosi coprničke gene (što znači da i nesvjesno bolje osjeća stvari od, da se tako popularno izrazim, bezjaka) i njezin crni pas, zapravo prilično indikativnog imena - Magic, su bili gotovo savršen odabir. Zanimljivo je da Magica (u daljnjem tekstu Međik) često odmilja zovu Međa što bi se moglo protumačiti kao da on stoji na granici između svijeta magije i ovog običnog, često nezanimljivog svijeta. Idealno! Mislim da bih trebao razmisliti o tome da si napravim račun na onom okultističkom forumu pa da im i sam malo hranim maštu :)
Ukoliko dolazite iz smjera sela Pece, na cesti prije lovačkog doma "Šumski zec", hrama štovatelja velikog šumskog božanstva koji se vjernicima prikazuje u obliku zeca, nalazi se malo parkiralište na kojem možete ostaviti svoje kočije (ukoliko ne dolazite do lovačke kuće na metli, ako da, izvinjavam se). Hram je bio zatvoren i zaključan, a mi smo produžili šumskim putem koji vodi uzbrdo. Šuma blokira sunčeve zrake pa je šetnja prilično ugodna čak i ako je obavljate u proljetnim, ljetnim ili nekim drugim toplijim vremenskim razdobljima. Cijelo vrijeme slijedite glavni šumski put i za samo deset minuta dolazite do ostatak utvrde Gradišće čiji graditelji ostaju nepoznati. Put skreće naglo udesno i nakon dvije-tri minute hodanja vjerojatno ćete prvo spaziti čudnovati opkop oko kojeg su ostaci kamena, očito zida utvrde. Međik je odmah morao provjeriti što se u toj iskopanoj rupi nalazi te je malo propao u lišće. Očito je to nedavnije kopana rupa, a moguće je djelo lovaca na blago. Podaci kažu da je moguće da je najduži zid bio 150 metara. Sjeverni dio zida je najjasnije vidljiv i Maja, Međik i ja smo hodali po njemu i kretali se prema zapadu. Tu negdje počinje miris borovine koji je stvarno neuobičajeno jak za ovo naše sjevernije područje. Podsjetilo nas je to odmah na Dalmaciju i jug.
Počinje spuštanje prema samom svetištu kojeg su lokalci nazvali Vražji stolček. Pitanje je zašto takvo lijepo mjesto nosi ime vraga kad je prilično božansko. U svakom slučaju, taj vrag za svoj stolac u našim srcima dobiva plus bodove. Vegetacija ne prestaje biti sve čudnija i čudnija te tako ima puno niskog raslinja, a iz stijena raste mnogo malih do srednjih rupičastih hrastova. Stijena je na dijelovima crvena. Ako se nakon stolčeka spustite još kojih deset-petnaest metara, doći ćete na manji plato na kojem je klupica koja trenutno nije u dobrom stanju. Međik je tu popio vode da može nastaviti svoju ulogu čuvara ovog, običnom oku vidljivog dijela stvarnosti.
Popeli smo se natrag do stolčeka i uživali u pogledu na dolinu rijeke Bednje. Sam Međik nije baš bio voljan sjesti na stolac, a nešto ga je u smjeru sjeverozapada jako zanimalo. Dok smo mi bili na Vražjem tronu, on je bio usmjeren i čak legnuo, stajavši izMEĐU nas i tog nečeg nepoznatog. U svakom slučaju, bili smo pod blagoslovom i šumskog zeca, ali i gospodara planinskog trona te nam je ponuđen siguran put natrag prema lovačkom domu. Od stolčeka vodi mali odvojak (vidi GPS trag cijelog puta) direktnije prema domu, ali strmi je pa je zapravo pogodniji za uspon nego za spust. Našli smo čistinu kod koje lovci očito vježbaju svoje sposobnosti, a predanijem istraživaču ne može promaći još jedan znak velikog šumskog zeca.
Na kraju našeg istraživanja odlazimo do obale rijeke Bednje gdje Međik još malo njuška i istražuje. Na kraju puta se nije dao u automobil odnosno nije htio doma. Prije samog zaključka i misli nakon obavljenog posjeta Vražjem stolčeku, evo nekih statističkih podataka u svezi dolaska do utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka:
Lokacija: lovački dom se nalazi na cesti između Margečana i Gačica, točna adresa: Gačice 161
Duljina puta (početna i završna točka lovački dom "Šumski zec"): 1.2 km
Trajanje puta: a) 10-15 min (ostaci Gradišća), b) 20 min (Vražji stolček)
Opis: idealno za kraći popodnevni izlet
Zahtjevnost: mala do eventualno srednja
Opaska: cijeli put ide kroz šumu pa ste sklonjeni od sunca, ali sam stolček je izložen pa uzmite marame, šešire, kape, itd.
Iako pod dojmom i čudeći se što sve ljudi misle o pojedinim napuštenim mjestima u prirodi, moram zaključiti da je Vražji stolček ugodno i fascinantno mjesto. Dok ste uronjeni u određeni, često većinski prevladavajući, diskurs, prisiljeni ste i sami pisati u njegovom tonu kako bi bili razumljiviji čitateljima. Jednom kada čujete što ljubitelji okultnog i svakakvi šarlatani pišu i misle, koliko god vi sami bili racionalni, morate obratiti pažnju na to što oni govore i kakvu atmosferu stvaraju u svezi nekog određenog mjesta. Tako istraživač Vražjeg stolčeka postaje lovac na coprnice i crnu magiju, a njegovi pomagači i suputnici su otkrivači negativne energije i zaštitnici od nje. No, što ako je gospodar stolčeka pozitivac, a zapravo su oni koji su ga tako nazvali pravi negativci, suzbijatelji jedne davnije i, možda, iskonske religije? Zašto bi se nužno vrag morao skrivati na ovakvim izuzetnim mjestima? Možda je pravi vrag zatvoren u palače od oniksa i betona, zamotan iza slojeva priča i folklora koji su postali "istina" jer ih je većina prihvatila. Metode ugnjetavača - utjerivanje straha i nabijanje grižnje savjesti.
Moglo bi se reći: "idite i uvjerite se sami"; no, u ovom slučaju je više: "idite i razuvjerite se sami" jer takva vjera vam uopće nije potrebna. Vražji stolček je jedno od takvih mjesta kontemplacije na kojima se mogu roditi te "čudne" ideje te sumnje. Sumnja je početak kraja vjerovanja. Sumnja je općenito početak kraja, ali i početak rađanja nečeg novog.
p.s. - jučer smo obišli utvrdu Paka te iskopine i utvrdu Čanjevo. O tome uskoro u zasebnom zapisu!
Post je objavljen 16.04.2017. u 09:52 sati.