Marketing
Flashback
Čitajući osvrt na prve epizode nove hit serije...
„The Handmaid's Tale, (...) adaptation of the Margaret Atwood novel (...) takes place in a religious dystopia called Gilead, formed following environmental disasters and plunging birthrates in the U.S. (...) The totalitarian society, once the U.S., is rooted in twisted religious fundamentalism. It's a place where women are stripped of their rights, and some — the handmaids — are subjugated and used only for reproduction, a.k.a. sexual servitude. (...) In flashbacks, the show sprinkles hints of "normal" riddled with warning signs of the world's demise.“ *
Burne reakcije na ideju don Ante da se vjernice u crkvi pokriju maramama: Nije svećenik modni mačak, a mi nismo muslimani da se žene 'zamataju'!
Ma ne što „nismo muslimani“ da bi se mi žene zamatale, nego što nismo – drugotne (pa vjerskim opredjeljenjem bile kršćanke, muslimanke, hinduistkinje ili ine; općenito vjernice ili ateistkinje). Burne reakcije na nebulozu su zdrave, ali ovdje poziv na pokrivanje žena nije bio poziv na islamski fundamentalizam, već upravo na sam fundamentalizam, neovisno o religiji koja ga prakticira. Ako se reagira samo jer sliči na strani fundamentalizam a ne prepoznajući njegovu autohtonost, promašuje se ako ne ceo fudbal, onda bar njegova dobra polovica. Poziv na pokrivanje proizlazi naime iz šireg i drevnijeg izvora mizogine prakse, a koji kao takav obuhvaća i retrogradne religijske prakse (mnogih religija, bilo islama ili u ovom slučaju kršćanstva) nauštrb žena.
„No, da će se puk na Škrapama, Blatinama i susjednom Splitu 3 morati naviknuti na nešto drukčije i inovativnije običaje, bilo je jasno nakon preporuka za Veliki tjedan u sklopu kojih je don Ante sugerirao ženama da na Veliki petak u znak poniznosti ponesu marame ili neka druga pokrivala za glavu, na što je dio vjernika reagirao iznenađenjem.
– U pitanju je sugestija, ne preporuka, a naslanja se na običaj koji se zadržao još uvijek u nekim mjestima u Dalmaciji, gdje žene u znak žalosti za mrtvim Isusom na Veliki petak crnim tkaninama prekrivaju glavu – kazao nam je upravitelj velike gradske župe.“
Zanemarujući na tren jednu elementarnu intelektualnu promašenost pokušaja retrogradnog uvođenja (vraćanja) zastarjelih seoskih običaja u modernu urbanu sredinu (u 21.st.!), i nakaradnost uopće cjelokupne ideje dirigiranog (obvezatnog, nametnutog i u svojoj prirodi nasilnog) rituala iskazivanja poniznosti tj. klečanja na koljenima pred nekim/nečim pa i kroz gestu pokrivanja glave, postavimo pitanje – zar muškarci nisu sposobni iskazivati poniznost i žalost? Ili Crkva naprosto smatra da, za razliku od žena, muškarcima iz nekog razloga nije potrebno pokrivanjem iskazivati poniznost i žalost, odnosno, da nije na muškarcima da budu ponizni i žalosni (pa i odjevno)?
No da, pa u tome i jest stvar. U tradicijski podrazumijevajućoj „sili nečistoj“. Nije nečist (sramotan) On - pa da bi se javno trebao pokrivati i uniziti, već Ona. Evina kći. Takvas`e rodila!
Ali što je sad ovo?!
„Nitko ne može živjeti izvan svojeg vremena. A to podrazumijeva frizuru i odijevanje. Ne mogu u suvremenom svijetu imati frizuru iz prošlog stoljeća. Treba prihvatiti suvremeno vrijeme i društvo te biti dio njega bez obzira na to u kojem si zvanju, bio svećenik ili poduzetnik...“
Kaže mladi don prije par mjeseci u intervjuu u kojem je vrlo opipljiva želja da se puku predstavi drugačijim, suvremenim i naprednim svećenikom, modernim pastirom koji je u korak s vremenom u kojem živi, a ne nekim tamo srednjovjekovnim inkvizitorskim zatucankom kojih je njegova branša prepuna.
Ali kako sad to pomiriti sa friškom "samo sugestijom, ne preporukom“? Kako tamo moderan, zagovornik frizure i odijevanja u vremenu, a ovamo srednjovjekovan, zagovornik crne marame na ženskim glavama?
Jer posve je jasno da kad don sugerira simboličko pokrivanje maramama u znak poniznosti i žalosti (a kao upravitelj velike gradske župe bi rekao/eskivirao da sugeriraju običaji), on / običaji to ne sugerira(ju) kršćanima svoje župe bez obzira na spol, već upravo s obzirom na njega, konkretno, sugerira(ju) kršćanskim – ženama (svoje župe). Muškarci njegove župe iz sugestije su izuzeti. Njima nije sugerirano da „u znak žalosti za mrtvim Isusom na Veliki petak crnim tkaninama prekrivaju glavu“ (op. recimo šeširima). Iako za to izuzimanje ne postoji niti jedan racionalan razlog (kao uostalom ni za iskazivanje poniznosti, no to smo ovdje na tren zanemarili).
Osim, naravno, one iracionalne pandemijske navade da se bilo kako, pa i vizualno-odjevno, označi i odvoji, ponizi / unizi žene, kao drugotne, manje vrijedne, odnosno, „sramotu koju treba pokriti“.
S tim da je ta atavistička mizogina praksa, u donekle civiliziranijim (relativno sekulariziranim) društvima, upravo ovako pomno upakirana na kapilarnoj, mikro-razini u:
1) folklor, tradiciju i očuvanje običaja,
2) i/li ćudoređe (koja nepokrivenost vidi kao sramotu i povod za javno postiđenje).
Ukratko, zaostala praksa je zakamuflirana „normalom“.
Dakle, nije ovdje riječ (samo) o konkretnom pastiru kao izgovaratelju tipičnog mizoginog mužjačkog narativa Katoličke crkve i/li ekvivalentnih institucija drugih religija (iako se nadbiskupija promptno ogradila od ovog slučaja), već o obuhvatnijoj i drevnijoj praksi tj. mizoginom narativu društvenog patrijarhata (koji je ujedno i historijski i multireligijski i transkulturalan i transgeneracijski i obospolan).
Pa se upravo u skladu sa tim patrijarhalno-odgojnim društveno-kulturalnim zaleđem i može desiti jedna ovako nadrealna „modna“ situacija u kojoj don, nakon jednog reklo bi se modernog istupa od prije par mjeseci, sada pak ženama (svoje župe) retrogradnom sugestijom ne samo uskraćuje ono što samom sebi (kao muškarcu) prethodno velikodušno i s punim pravom dozvoljava (slobodu, pa i odijevanja) - već potpuno nesvjestan kontradikcije to čini po istoj osnovi po kojoj i oni koji također nesvjesno primitivno / fundamentalistički drže da svećenik ne smije biti „modni mačak“ to isto uskraćuju i njemu samom.
Post je objavljen 15.04.2017. u 00:30 sati.