Što mi čine, sad ne znaju,
Daj im milost nek' se kaju."
Kada Isus riječ izusti,
Prignu glavu, duh ispusti.
Kada glavu Isus prignu,
Tad sva tuga Majku stignu.
Po ti način tad procvili
Da svud tužan glas razdi'li.
Nebo uze tamnost na se,
Jer izdahnu koj nas spase;
A zemlja se trese kruto,
Gdje Marija cvili ljuto.
Strahovita trešnja nasta,
Kamenje se pusto rasta,
I grobovi otvoriše,
Mrtvi iz njih izađoše.
Tmine zemlju svu pokriše,
Po svem svijetu tamno biše
Od vremena tad šestoga
Do vremena devetoga.
Ta čudesa tude biše
I strahote jošte više.
Prestrašeni svi tu stahu;
"Sin je Božji", govorahu.
A i stotnik to videći,
On zavapi govoreći:
"Prav doista ovaj biše
I prava ga pogubiše."
Longin s vojskom tu bijaše,
S jednim okom ne viđaše.
Premda dobro on znađaše
Da Isukrst mrtav biše,
On od svoje zloće hoti
Kopljem njega udariti.
Tad poteče krv i voda
Na spasenje sveg naroda;
Na Longina kaplja pade,
Odmah okom zdrav ostade.
Kad to čudo Longin vidi,
Isukrsta odmah sli'di:
U prsa se udaraše
I proštenje on pitaše.
Tad pod križem Majka staše
Te žalosno uzdisaše:
"Ajme, križu, prigni mi ga,
Moj je Sinak, ne drž' mi ga."
Kad Židovi sve svršiše,
Odjeću mu razdijeliše;
Oda nje se tu srećkaše
Koja koga zapadaše.
Pa se u grad povratiše,
Jer već i noć blizu biše.
Jadna Majka to vidjevši,
Pade nice križ pustivši;
Krv po zemlji cjelivaše:
"Ajme, Sinko", vapijaše,
"Kad me Anđel pozdravljaše,
Meni Majci govoraše:
O Marijo, zdrava bila,
Veselje si zadobila,
Sina Božjeg roditi ćeš
I vesela uvijek bit ćeš;
A sad tvrdnem kano sti'na
Gledajući mrtva Sina."
Tu pravedni Josip biše
I Nikodem još odviše,
Isusovi nasljednici
I skroviti učenici,
Te Pilata tad moliše,
Mrtvo tijelo isprosiše.
Sa križa ga skinuv milo
Da polože u grob ti'lo,
Da u petak ne ostane,
Da subota ne zastane,
Jer subota blagdan biše
U Židova tad najviše.
Kad metnuše uz križ skale,
Tad ne biše suze male;
Kad mu krunu tu skinuše,
Tad žalosti mnogo biše;
Kad mu čavle izdirahu,
Majci srce razdirahu.
Uz križ ruke podizaše:
"Dajte mi ga", vapijaše.
Snimivši ga Majci daše,
Jer od tuge umiraše.
Majka Sinka tu grljaše,
I suzama oblijevaše,
Od žalosti jedva staše,
Sinu svome govoraše:
"Koji grijesi tvoji biše,
Da te tako umoriše?
O studence žive vode,
Lijep nauče duše moje,
Vele ti si presahnuo,
Ne vješt mi se učinio.
Ajme, tvoje lice bijelo,
Vele ti je poblijedjelo;
Tvoje oči kada mrahu,
Kao žarko sunce sjahu,
A sada su potamnile
I svu svjetlost izgubile;
Tvoja usta, Sinko, medna,
Gorke žuči napojena;
Ajme, ruke premedene,
Ke su sada probodene;
Ajme, prsa ljuta rana,
Što preda mnom biše dana.
Čavli noge izraniše,
Po svem svijetu ke hodiše.
Ajme, tvoji biči ljuti,
Zlo ti srce moje ćuti,
S kojim su te ljuto bili,
Moj predragi Sinko mili.
Puk nemili te' umori,
Koga s Ocem ti sam stvori;
Kog' izvede iz Egipta
I manom ga još napita,
I dobra mu svaka dade,
A on toga ne poznade,
Već krv tvoju tako proli,
Meni gorke dade boli."
Mirisom ga pomazaše,
Jer običaj takav bješe.
Kad ga u grob ponesoše,
Gospa glasom vapijaše:
"Ajme, Sinko, to sad što je,
Da ne pukne srce moje;
Da me s tobom pokopaju,
Nit me ovdje ostavljaju."
Kad ga u grob postaviše,
Plača, tuge mnogo biše.
Od groba se od'jeliše
Pak sa Gospom svi cviliše,
Tuge plača mnogo biše,
Post je objavljen 12.04.2017. u 21:32 sati.