S mojim novim sportskim aktivnostima došao je i novi posao. To je ono kao kad ljudi kažu da su, štajaznam, počeli vježbati yogu pa zatrudnjeli prirodnim putem nakon godina bezuspješnih pokušaja, ili krenuli u crkvu pa konačno prodali kuću, ili nešto bilošto pa nešto, zvuči kao praznovjerje, zvuči kao da bi svi trebali vježbati yogu ili ići u crkvu pa će im se onda konačno događati stvari o kojima sanjaju, a može biti i da jest sama ta promjena rituala koja donosi tu neku promjenu energije koja lagano mijenja stavove prema životu, ustvari razlog zašto nam se stvari slažu jedna za drugom jednom kada krenemo s nekom naizgled banalnom promjenom. Početkom učenja, treniranja, meditiranja, nečega. Što se posla u ovom slučaju tiče, to i nije neki mambođambo, jednostavno je, kod nas se od posla koji se plaća 4-6 iljada kuna jednostavno ne može živjeti. Može se preživljavati, može biti i ugodno kad se živi kod mame i tate, ali ako si mlad, nadobudan, želiš stan, auto, obitelj, ili želiš samo napredovati a plafon napretka ti je 6 iljada kuna, pa onda hrabro odeš u podstanare i shvatiš da ne možeš ništa. Ni auto, ni stan, ni obitelj, možeš pokrivati svoje troškove, malo izaći i malo se obući i malo promisliti, što će biti jednog dana kada i dalje budeš podstanar a umjesto plaće kojom se nekako pokriješ spadneš na penziju s kojom više ne možeš ni podstanar biti. A hvala bogu na europskoj uniji, granice su širom otvorene, a izbora ionako nema, ne možeš učiniti ovdje ništa, jednostavno moraš van. I samo ako cijeniš svoj trud više od plafon šest iljada kuna, i ako znaš da možeš puno više a ovdje nemaš gdje, isto su ti vrata otvorena. Širom. Elem, nastao je taj fini propuh u kojem mi koji smo prestari e da bi nešto počinjali ispočetka, i koji nismo podstanari, ili se samo relativno dobro udali, pa si možemo onda priuštiti ponižavanje za pet iljada kuna, odjednom imamo puno takvih praznih radnih mjesta na izvolte. Pa si ga biramo. I sva su manje više ista, ali sad možemo birati kancelarije s pogledom. Ili gazde koji nisu totalne seljačine. Ili neradne subote. Ili tako nešto. A sve pod uvjetom da imamo gdje živjeti i da ne očekujemo da će nam posao biti glavni oslonac u životu, nego nešto onako, da malo podeblja obiteljski budžet. Zbrkano je to sve nešto u zadnje vrijeme. Posao se prodaje kao nešto od velike važnosti samo po sebi. Ostavština iz socijalizma, možda, krilatica samo nek smo zaposleni i sve će biti u redu. To što ti posao uzme život i nikad ga ne vrati nazad, nema veze. Tako smo programirani, valjda. I djeca nam uzmu život pa nema veze. Neka djeca pomažu svojim roditeljima u starosti, vjerojatno ona u koju je uloženo dovoljno e da bi ona to mogla vratiti. Slično bi trebalo biti s poslom. Nemam pojma kako je onda zamišljena starost tetaka s konzumovih blagajni kad i duplo veća plaća od njihove ne nudi ništa. I šta one uopće rade s te tri iljade kuna? Borave na blagajnama e da bi manje trošile po kući? Misterija... A šta ja znam. Meni od sutra novi posao. Ljepši pogled, ljepši ured. Iako, najljepše je doma... al valjda se treba u životu potrpit, valjda. Nečega radi. Samurajstva recimo, štatigajaznam.
Post je objavljen 09.04.2017. u 09:41 sati.