Izraz Damoklov mač se danas koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi vlast.
Simbolizira mogućnost da velika vlast brzo propadne ili kobno završi.
Damoklo je bio slatkorječivi dvorjanin Dionizija ml. koji je u 4. stoljeću prije Krista vladao Sirakuzom na Siciliji. Po predaji Damoklo bi pretjerano hvalio sreću i moć svoga vladara te zavidio tom tiraninu. Često bi mu rekao:
“Ah, ti najsretniji stvore na svijetu!“ To je Dioniziju dozlogrdilo pa ga je jedne prigode posadio na svoje mjesto u blagovaonici, kako bi obični dvorjanin osjetio čar vladanja. Slugama je zapovjedio da se prema Damoklu ponašaju kao prema pravom vladaru, prirede mu veliku gozbu uz pjesmu, ples i najbolja vina. Damoklo je podigao vrč da nazdravi, a onda je iznenada primijetio kako mu iznad glave visi veliki oštri mač, obješen o samo jednog konjskoj dlaci. U tom trenutku prisjelo mu je jelo, nisu ga više zanimali raskoš, pjesma, ples, izgubio je volju za vladarevo mjesto i više nije zavidio svom gospodaru. Dao je znak glazbenicima da prestanu sa svirkom, nije se usudio napraviti ni jedan nagli pokret u strahu da se mač ne bi zanjihao i tako puknula tanka konjska dlaka. Tiho je napuštao dvoranu, a na njezinom kraju sjedio je Dionizije koji mu je objasnio kako iznad njegove glava stalno visi taj mač, a konjsku dlaku uvijek netko može prekinuti. Pojasnio mu je kako vladar mora prihvatiti opasnost koja vreba, kako svaka vlast donosi kušnju.
Strah se širi epohom… u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine… gledano iz ptičje perspektive sve se gubi u maglovitom oblaku zlih slutnji…
Osjeća li se to propast carstva lažnih vrijednosti?... Ćute li raskalašeni moćnici u zraku lebdeći Damoklov mač?
Nad čovjekom bdije noć bez snova… nema ih… izgubili su se u egzistencijalnim strahovima… u egzistencijalnom vakumu zbilje... besmisao, praznina, tjeskoba... Čovjek doveden pred Ništa sluti nagomilavanje ništavila, obuzima ga to veliko ništa, ravnodušnost, neživljenje.
Tugujemo li za prohujalim vremenima? Tražimo li trag sreće odlutale u nepovrat? Je li moguće, u apsurdnom bivstvovanju,pronaći smisao iskustvenih vrijednosti?
Listam knjigu postanka… uranjam u izvorište svijetlosti… lutam hridima na kojima blješte svjetionici… prolazim Scilu i Haribdu sudbine… provlačim se kroz povijesne moreuze… kroz znakovlje prepoznatljivih uspona i padova čovječanstva…
Iskra lux primusa mi svjedoči početak ovog beskraja… proplamsala je ljubav... svi smo mi od istih struna satkani… svi smo nošeni vjetrom sa orkanshih visova sletjeli u ovaj trenutak istine…
Promatram sjaj jantara u tvojim očima… zlaćano svitanje u tvom pogledu… na horizontu Danica objavljuje kraj umiranja tmine… rađa se san… nad oceanom kondor poziva na slobodni let u okrilju vremena… slobodni smo… iza nas su ostale godine robovanja idealu koji se izgubio u pohlepi moćnika…
Je li Damoklov mač božja ruka? Dokazuje li da slava moćnika nije vječna?
Budni sanjamo… zbilja nas pokušava zgurati u žrvanj podnošljivosti… u koloplet jednoumlja, u prazninu ništavila i životarenja na rubu egzistencije.
Ali za ideale se umire… jesmo li spremni umrijeti Sokratovom smrću… ispiti otrov prosut u kalež života?
Ne, mi svjesno živimo apsurde… utjelovljujemo Sizifa i Prometeja… vjerujemo u smisao žrtvovanja… učimo život iz knjige postanka… živimo ga s ljubavlju utkanom u dupli helix porijekla…
U sadašnjem trenutku osjećamo sve propuštene, sve zaboravljene. Čujemo sva kajanja utkana u molitvu jutra. Preživjeli smo kraj vremena i ljudi. Obnavljamo samo dane slavlja, svetkovinu osjetila, gozbu trenutaka, ushit ljubavi.