Da joj je netko nekada rekao, nikada mu povjerovala ne bi.
Rekla bi da je nemoguće.
Rekla bi da ne može jamčiti, zakleti se, biti sigurna.
A dala je riječ.
Sigurno.
Glasno.
Bez jamstva.
Moleći se u sebi da tako bude jer znala je da je mala i slaba i da ne može vrijediti "zauvijek".
Ta toga nikada nije ni bilo...
Eto ipak.
Nekim čudom.
Božjim blagoslovom.
Il' upornim htijenjem.
Spojeni svom prošlošću proživljenom i preživljenom, svim htijenjima , manje izrečenim, više ostvarenim, zajedno...
Čudo.
Čudo života.
I dan danas: Valjda "On" zna zašto nas je spojio.
***
A u njegovim rukama, prije više od 23, po prvi puta, uz taktove glazbe, uz koje definitivno ne ide taj ples, osjećala se.....kao da je oduvijek tu, doma !
Post je objavljen 04.04.2017. u 16:42 sati.