Iz godine u godinu svjedoci smo da nam broj putnika opada. Putnici su naši krajnji korisnici, oni koji koriste rezultate našeg rada. A tko su zapravo oni? Da li su to neki nepoznati ljudi ili? Putnici možemo biti i sami , a često su nam u toj ulozi naši prijatelji, otac i majka, brat i sestra , naša djeca, kumovi itd.. Gledam im lica. Većinom umorna ali i dalje topla. Ima tu puno Milena iz poznate pjesme Novih fosila. Putnika koji su izmučeni i kojima nije do ničega, a opet ima i đaka koji su nestašni i radosni a njihovi veseli đački glasovi najljepše ispunjavaju unutrašnjost vagona.
A tu su i željeznički radnici koji rade u infrastrukturi ili u nekom od prijevoznika. Nekad smo bili svi u istoj firmi, danas razjedinjeni ali opet tu smo i dalje zbog istog svrhe koju kao da smo zaboravili u ovoj našoj podjeli, opterećeni problemima opstojnosti naše željeznice, ukidanjima pruga, radnih mjesta i sl.. Podijelili smo poduzeća ali ne i poslove. Tako da danas svatko brine samo za onaj svoj osnovni dio posla zaboravljajući da mi svi trebamo raditi da bi naš krajnji korisnik bio zadovoljan. Oni u upravnim zgradama naših željezničkih poduzeća često na poslu ne razmišljaju o tome, obavljaju rutinski svoj dio posla, a ostalo ih ne zanima. Ili ne znaju jer se nikad ne voze vlakom. Kad bi si možda malo osvijestili i svakodnevno se stavili u ulogu putnika, svih onih osoba do kojih nam je stalo, i pitali se kako je njima dok putuju vlakom, o čemu razmišljaju, što ih smeta, zašto ih je sve manje u našim vlakovima? Zbog toga mi u misli dolazi prijedlog da bi svaki zaposlenik „direkcije“ ili uredski radnik naših željezničkih poduzeća morao obavezno godišnje proći najmanje 40 sati vožnje vlakom, kako bi iz prve ruke vidio i osjetio na svojoj koži u kakvom stanju nam je željeznica i kakva je kvaliteta naših usluga. Siguran sam da bi drugačije gledali na putnike i obavljali bi svoj posao bolje, kada bi osjetili stvarnost.
Što meni osobno smeta i odbija od željeznice i vlakova? Vjerujem da ono što smeta mene smeta i druge, moje drage putnike. Razloga je više i na svakom od njih je potrebno raditi. Prvo bi po meni bila neusklađenost voznog reda sa potrebama putnika. Na svakom području naše domovine postoje nekakvi centri, dakle veći gradovi i manji gradovi koji gravitiraju tim većim gradovima. Putnici putuju na posao, u školu, u bolnice, u liječilišta, odmarališta i iz raznih drugih razloga i očekuju da imaju dobre veze i za odlazak kao i za povratak u svoj dom. Međutim, od željeznice to ne dobivaju. Ili moraju ići nekoliko sati ranije da bi izgubili hrpu vremena u čekanjima, ili nemaju vezu za odlazak, ili nemaju vezu za povratak, ili dugo čekaju za povratak i tako dalje. Drugi razlog su zasigurno i male brzine putovanja koja opet prouzrokuju duga vremena vožnje, pa smo u odnosu na konkurentni cestovni prijevoz daleko u zaostatku. Treće cijena putovanja koja nije nimalo jeftina i opet čest je slučaj da cestovni prijevoz ima niže cijene od nas, a željeznica je nekad bila jeftina alternativa cestovnom prijevozu, dok danas to definitivno više nije. Četvrti razlog stari i neuredni vagoni i vlakovi, koji nisu očišćeni kako valja, opet zbog nekih ušteda i smanjivanja broja ljudi na čišćenju. Vagoni u kojima se osjeća neugodan zadah prljavštine, ustajalosti. Prozori kroz koje se ne može vidjeti koliko su prljavi. Vagoni u kojima ne radi grijanje ili radi polovično, vagoni bez klima uređaj u kojima se ljeti doslovno zalijepiš na sjedalo dok znoj curi iz svake pore tvog tijela. Novi vlakovi koji su napravljeni po nekim novim normama i standardima koji potječu navodno iz EU a u kojima na novim ergonomskim sjedalima možeš sjediti jedino kao robot, sa strogo pravilnim položajem kralježnice i nema šanse da se u njima može sjesti bilo kako drugačije osim na ovaj školski način. I sad ti sjedi u takvom vlaku dulje od recimo sat vremena. Pa onda ta klima u našim novim vagonima. Pa gdje god je uključena klima tamo je valjda 15 stupnjeva temperatura, i putnici većinom negoduju ali nikog nije briga.
Iako su radnici u vlakovima pretežno ljubazni prema putnicima, nedavno mi je pričala kolegica putnica kad se je žalila kondukteru da je zima i da li može malo tu klimu poriktati na veću temperaturu. Odgovor našeg konduktera je bio da je on tu da pregleda karte a ne da podešava klimu. Tu dolazimo do problema koji sam spomenuo na početku: željezničar koji nije zainteresiran za ništa osim osnovnog svog posla. Ne razmišlja o zadovoljstvu našeg krajnjeg korisnika-putnika, već samo o tome kako da ne napravi neku pogrešku i ne izgubi posao. On je tu da odradi ono što mora i ne daj Bože da netko traži nešto više od njega, to je odmah problem jer ''to nije njegov posao''. Pa onda kašnjenja, svakome tlak skoči kad čuje da vlak kasni a još i više ako nema nikakvog objašnjenja zbog čega vlak kasni, ako nema nikakve komunikacije ili je komunikacija slaba pa informacije dolaze na kapaljku. Ako vlak negdje stane i stoji vidi se kakva nam je komunikacija između željezničara prijevoznika i željezničara na infrastrukturi. Većinom putnici ne znaju što se događa i zašto čekamo sve dok ne bude kritično, dok putnici ne počnu negodovati onda se netko sjeti da putnicima pruži i poneku informaciju. Ima izuzetaka, ima i dosta željezničara koji su zainteresirani za posao, ali definitivno ima i ovih koji baš i nisu. I tu gubimo putnike, ljudi izgube strpljenje, tko zna kakvih sve sudbina ima među našim putnicima, kakve sve važne situacije brinu naše putnike a oni negdje stoje u vlaku a nitko ih ne obavještava zašto stoje, kad bi mogli krenuti, kad će stići na odredište… Nitko od nas ne bi volio da je on ili npr. njegova supruga ili djeca u tom vlaku. Pa pogledajmo malo i našu infrastrukturu: pruge zapuštene, male brzine, peroni koji nedostaju, peroni koji su prekratki, poneki stariji ljudi ne usude se putovati vlakom jer nema perona, ne mogu ući ili izaći iz vlaka, boje se da se ne ozlijede. Naše čekaonice koje su također prljave i zapuštene, WC-i na kolodvorima i tako dalje. Gdje god pogledamo naći ćemo niz problema koji odbijaju naše putnike od vožnje vlakom. Zato, samo si nemojmo reći '' baš me briga, to nije moj posao''.
Post je objavljen 03.04.2017. u 12:23 sati.