Josip Broz je rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. Otac mu je bio težak Franjo Broz, a majka Marija, rođena Javoršek, bila je Slovenka. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu (1901.-1905.). U sljedeće dvije godine radi kao težak na imanju svojeg ujaka u Podsredi. Dolazi u Sisak 1907. godine s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. U razdoblju od 1907. do 1910. godine uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910. godine, u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. godine sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzeňu u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi. U listopadu 1912. godine dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mjesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
Rujna 1913. godine Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. godine upućen je u dočasničku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. godine u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš. Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskoj bojišnici od kolovoza do prosinca 1914. godine. Siječnja 1915. godine njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. godine posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio. Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915. godine, biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić Kungur, gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora. U veljači 1917. godine radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhićen, pa bježi. U Petrogradu 16.-17. srpnja sudjeluje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Poljsku, ali ga ulove i zatvore u Petropavlovsku tvrđavu. Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. godine. Srpnja 1918. godine Omsk osvaja Češka legija. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao dulje od godinu dana. Ujesen 1919. godine komunisti su ponovno osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. godine zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu. Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u studenom 1920. godine komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.
U Zagrebu je već 31. prosinca 1920. godine organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz sudjelovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U kolovozu 1921. godine mandati svih komunističkih zastupnika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. godine naseljava se u Velikom Trojstvu kod Bjelovara i radi kao strojar. Ožujka 1923. godine Broz i skupina drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. godine izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima. Sredinom 1925. godine Broz seli u Kraljevicu, gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. godine Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. listopada dobiva otkaz. Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u ožujku 1927. godine dobiva otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta KPJ postaje tajnik Oblasnog odbora Saveza metalaca za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije. Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. veljače 1928. godine izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom. Nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika Atentat u Narodnoj skupštini 1928. u atentatu u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom. Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za Partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. godine ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. studenoga 1928., dobilo naziv Bombaški proces. Josip Broz je u fokus interesa boljševika došao nakon što je na Bombaškom procesu, na kojemu je bio optužen, izjavio u Zagrebu, 1928. godine: „Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije! “ Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobiva posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je Moša Pijade, s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931. godine, zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Ožujka 1934. godine, Broz izlazi iz zatvora u kućni pritvor u Kumrovcu, ali ubrzo odlazi i počinje živjeti s lažnim dokumentima i promijenjenim izgledom - postaje "profesionalni revolucionar". Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano). Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom ratu.
Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je ubijao ratne zarobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 ratnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, zatvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao strijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila smrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 zarobljenika, strijeljano je u znak odmazde drugih 50; mučenja su u tim zatvorima bila na dnevnom redu; njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima, slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“.
Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ. Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu. Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.
– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:
„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“
Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom: Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije
Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:
„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.
Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:
„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“
Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!
Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „Valter“ je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je „Valter“ već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom „za sva vremena“ izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u „prvu zemlju socijalizma“, kipio je od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz „Valter“ nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu „malo nategnuti rebra“. Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova.
Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa „licemjer i lažljivac“, „frazer i neznalica“, „vješt intrigant i frakcijski maher“, „licemjer i lažljivac od glave do pete“... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. „Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji“ - branio se Miletić. „Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.“ Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. „Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio“ - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je „Valtera“ da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.
„Valter“ „Tito“ je na čelo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije došao odlukom Kominterne (Komunističke internacionale sa sjedištem u Moskvi). Na „V. zemaljskoj konferenciji KPJ“, održanoj u Zagrebu (Dubrava) od 19. – 23. listopada 1940. godine, je formalno potvrđena odluka Moskva od prije tako da su članovi KPJ „izabrali“ Josipa Broza - Tita za generalnog sekretara CK KPJ. Samo da podsjetim: SSSR je u vrijeme održavanja „V. zemaljske konferencije KPJ još bio u dobrim odnosima s Hitlerom, vezan uz Njemačku bilateralnim paktom. Staljin i Hitler zajedno su 1939. napali i podijelili Poljsku, i okupirali svaki svoj dio plijena. SSSR je mirno promatrao širenje granica 3. Reicha okupacijom jedne za drugom europske zemlje, ne protiveći se tome nijednom riječju, pa se ni u rezoluciji „V. zemaljske konferencije KPJ“ Hitler i nacizam ne napadaju. Komunistička partija Jugoslavije u vrijeme fašističke agresije Italije i Njemačke ne vodi antifašističku politiku, niti antifašističku propagandu.
Josip Broz -Tito imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: „Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?“ Sam Tito u istoj pjesmi odgovara: „Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!“
Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka. Pelagijina nasljednica bila je Njemica Anna König (Elza Johana Kenig) koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom „Lusi“, i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu Luks gdje je 1935. boravio i Josip Broz koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim „Fridrih Fridrihovič Valter“. Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je Brozovu ženu 29. listopada 1937. godine, kada se „Valter“ nalazio izvan Sovjetskog Saveza.
Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za „izdaju“, da je netko „fašistički špijun“ i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao „fašističke špijune“ nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug „Milan Gorkič“ odnosno Josif Čižinski Vaclarović. Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu Lusi, Josip Broz „Tito“ se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama.
Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne „Fridrih Valter“ je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da „Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu“. Pored toga kajao se „Valter“ Broz: „Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene“. Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu Lusi cijenio, posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite „drugove“, čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom „napretka“ društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života.
Sljedeća gospođa Broz bila je Herta Haas, bogata slovenska Židovka. S Titom se upoznala 1937.godine u Parizu kada je kao kurirka iz Zagreba u francusku prijestolnicu donijela falsificirane putovnice za španjolske vojnike. Ipak vezu su započeli tek nakon dvije godine i ubrzo su se vjenčali u Zagrebu. Nedugo zatim, Tito po zadatku odlazi u Beograd gdje započinje vezu s Davorjankom Paunović, zbog koje ostavlja trudnu suprugu. Herta je rodila sina Aleksandra-Mišu.
Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu „Tito“, je na Drugom zasjedanju jugokomunista u Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije.
Davorjanka Paunović, ratnog imena Zdenka, bila je Titov kurir i tajnica. Ova, više od dvije decenije mlađa, Titova ljubavnica i jedina žena za koju je on navodno rekao „Ja bez nje ne mogu“, prošla je s njim cijelu NOB epopeju što se odrazilo na njeno zdravlje. Umrla je od tuberkuloze pred sam kraj rata. Sahranjena je po Titovom nalogu, bez ikakve ceremonije, u dvorištu Belog dvora u Beogradu u koji se on uselio kada se rat završio. U vezi njene smrti i dan danas postoje mnogobrojne špekulacije.
O samoj komunističkoj revoluciji na području Jugoslavije sam pisao u posebnim temama. Ovdje ću samo kratko navesti ustanak protiv njemačkoga i talijanskoga okupatora izbio je svom silom 1941. godine na području Srbije i Crne Gore. U njemu su sudjelovali još nedovoljno razlučeni pristaše komunističkih partizana i srpskih rojalističkih četnika pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Taj je ustanak slomljen snažnom njemačko-talijanskom ofenzivom nakon koje su uslijedile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika, skupina s nepomirljivim političkim ciljevima. Otada, sve do 1944. godine, Srbija i veći dio Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinških režima (Nedić, Dimitrije Ljotić). Borba se prenijela na područje NDH, gdje su se od 1942. do 1943. godine vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sljedećim desetljećima. Glavni je obračun bio između partizana i Mihailovićevih četnika, dok su kvislinški režimi i vojne postrojbe - ustaše, nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput Đurišićevih i Pećančevih, balisti, razne lokalne milicije - ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u bitci na Neretvi (svibanj 1943.) ih je izbacio s povijesne pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji. Politički, najvažnije odluke su donešene 30. studenoga 1943. godine na zasjedanju AVNOJ-a u bosanskom gradiću Jajcu. Zaključena je zabrana povratka kralju Petru II. Karađorđeviću u Jugoslaviju, osnovana je privremene vlada, Tito proglašen za maršala i predsjednika nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), te zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika. vještom politikom, Tito je uvukao dio predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret (stvarajući time fasadu nadideološke naravi svoga esencijalno komunističko-totalitarnog pokreta); pridobio povjerenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskoga Saveza), koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbjegličke rojalističke vlade u Londonu, prisilivši ju na nevoljku suradnju (zapravo podčinjavanje) Titovom pokretu; te iscrtao granice budućih republika u kasnijoj Jugoslaviji - granice koje su postale međudržavnim granicama nakon raspada Jugoslavije u 90-im godinama 20. stoljeća. tijekom 2. svjetskoga rata Jugoslavija je imala velike gubitke, velikim dijelom kao posljedica međunacionalnih i ideoloških obračuna između "jugoslavenskih državljana". Josip Mrzljak, varaždinski biskup, naveo je da je Tito na Kapucinskom trgu u Varaždinu 20. svibnja 1945., u pratnji Koste Nađa i Aleksandra Rankovića, rekao građanima : »U Varaždin nisam došao službeno govoriti o politici, već da obiđem jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.« Profesor s američkog sveučilišta Stanford Piero Scaruffi uvrstio je Josipa Broza Tita među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Scaruffi dokazuje Titovu odgovornost za ubojstva najmanje 570 000 ljudi. Još veće brojke ubijenih za koje je kriv Tito iznosi Gunnar Heinsohn, njemački profesor i sociolog sa sveučilišta u Bremenu.
Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Pavelić ustupio Italiji Rimskim ugovorima, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i kvarnerski otoci (u čemu su veliku pomoć pružili i tamošnjih katolički svećenici), te proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ.
Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među protimbama koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, poglavito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, neovisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije «gastarbajtera» ili radnika na «privremenom radu» u zemljama zapadne Europe.
U početnim godinama Titova se vladavina odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalnošću (koja je ponekad nadmašivala i sovjetsku) i uklanjanjem ostataka građanskoga društva koje je smatrao zaprijekom ostvarenju potpune samovlasti. U tom sklopu treba gledati na sukob s Katoličkom crkvom, proces nadbiskupu Alojziju Stepincu, marginalizaciju građanskih političara poput Ivana Šubašića ili Milana Grola, te suđenje i likvidiranje vojno-političkoga protivnika, četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihajlovića. No, svojim je samosvjesnim nastupom i osobnim političkim projektima (potpora grčkim komunističkim partizanima, inicijativa o stvaranju "balkanske federacije" Jugoslavije i Bugarske, uz možebitni pristup Albanije i Grčke), te posebice inzistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije - koju Staljin bijaše nakanio, poput zemalja istočne Europe u kojima je instalirao komunističke poslušnike, pretvoriti u običnu sovjetsku guberniju - izazvao odijum i bijes kremaljskoga vlastodršca o čemu sam pisao u prošlom postu.
Nakon raskola sa SSSR ima podršku zapada i kreditima stvara u Jugoslaviji kult ličnosti, a u vanjskoj politici balansira između istoka i zapada, što nakon Staljinove smrti odgovara i jednim i drugim. Lipanj 1950. godine: govor u Narodnoj skupštini. Uvođenje radničkog samoupravljanja, uvedeno tržište roba, raspuštene seljačke radne zadruge. Decentralizacija, povećanje ovlasti republika, smanjenje represije, demokratizacija društvenog i političkog života.
Kasnije, u 1960-ima, uvodi niz gospodarskih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnoga aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnoga centralizma, te uvedbu elemenata tržišnoga gospodarstva. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. U tom je razdoblju Jugoslavija počela dobivati i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao ohrabrjenje režimu nastaviti ulogu zaprjeke daljnjem širenju sovjetskoga utjecaja. Godine 1955., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščevom, Tito normalizira odnose sa SSSR-om.
Posljednja Titova zakonita supruga, Jovanka Budisavljević, 32 godine mlađa Ličanka, s časničkim činom majora, bila je najpoznatija i najeksponiranija njegova supruga. Vjenčali su se 1952. godine. Navodno je imala visoke političke i državničke ambicije. Bila je bolničarka i upoznali su se kad se drug Tito operirao. Navodno ju je Titu namjestio Aleksandar Ranković kako bi širio svoj prosrpski utjecaj. Razvijanje dozvoljenih prostora slobode u zemlji odvijalo se u ciklusima stezanja i popuštanja. Postepeno režim se ublažuje; priznaje se promašaj kolektivizacije i usvaja fleksibilnija politika prema selu. Dozvoljava se više osobnih sloboda. Ponovno stezanje označeno je uhićenjem Milovana Đilasa 1954. godine, pa onda opet proširenje smjenjivanjem Aleksandra Rankovića 1966. godine, pa stezanje obračunima s "liberalima", "tehnomenadžerima" i "nacionalistima" 1970.-1972. kada se ugušuje i hrvatsko proljeće.
Najznačajniji preokret dogodio se u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito postaje jednim od osnivača i najutjecajnim državnikom pokreta nesvrstanosti - skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomice) kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskoga ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954. godine.
Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. godine u Beogradu, a Broz je sudjelovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država Azije, Afrike i Latinske Amerike) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.
Trezven, realističan način razmatranja međunarodnih odnosa, zahvaljujući kojem je postao jedan od najuglednijih svjetskih državnika, vidljiv je u intervjuu koji je 1973. godine dao Dari Janeković, govoreći o tada (a dobrim djelom i danas) aktualnim svjetskim krizama i događanjima: rat u Vijetnamu i Kambodži, izraelsko-arapski sukob, pripremanje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, djelatnost nesvrstanih zemalja, rat Indije i Pakistana, uspon Kine itd. Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine, te je sudjelovao na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. godine, na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih.
Daljnja demokratizacija jugoslavenskoga društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu CK SKJ 1966. godine; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. 1970. godine započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971. godine, a zatim i Ustavom 1974. godine.
Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi, 1971. godine, na temelju procjene kako su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, no i pod pritiskom iz inozemstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema Mađarskoj i Bugarskoj), staje na stranu partijskih konzervativaca i potiče slamanje nacionalno-reformskoga pokreta u Hrvatskoj («Hrvatsko proljeće»), nakon čega je pod policijskim i društvenim represalijama emigriralo više tisuća Hrvata. Nakon obračuna s Hrvatskom, uslijedila je smjena liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji - no, to nije poprimilo razmjere širokih represija kao u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.
Promjenama u ustroju Federacije nakon donošenja Ustava 1974. godine, te inicijativom za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.
Post je objavljen 02.04.2017. u 20:51 sati.