Marketing
Pojilica za ptice,kraj priče
photo by rU
Pojilica za ptice, kraj priče
Starac s pojilicom za ptice.
Rose ga je nastavila viđati cijelog proljeća.
Sjedio bi na klupama autobusnih i tramvajskih postaja diljem grada. Uvijek u razgovoru s ostalim putnicima koji su čekali prijevoz. Putnici bi se ukrcali a starac bi ostao sjediti na klupi s pojilicom za ptice kraj koljena.
Zanimljiv predmet privukao bi pozornost nekog od putnika koji su sišli pa bi oni prišli starcu i zapodjeli razgovor.
Vjerojatno mu netko od tih sugovornika pomogne ukrcati pojilicu u tramvaj ili autobus kad mu dosadi sjediti na klupi - pomisli Rose.
No, nikada starca nije srela u tramvaju ili autobusu iako se Rose toga proljeća gradskim prometalima vozila neuobičajeno često, gotovo svakodnevno Zatekla je samu sebe kako sjeda u autobus ili tramvaj iako nije krenula nikamo, ni na kakvo odredište, ni sa kakvim ciljem.
Osim možda...
Rose nasmija na tu pomisao - Zar se vozim gradskim prometom samo da bih vidjela tog starca?
Čudnovati starac s pojilicom za ptice postao je 'lajt motiv' Roseina proljeća.
Vozeći se autobusnim i tramvajskim linijama, Rose ga je očekivala kao što se očekuje rima na kraju stiha, kao što se očekuje ponavljani refren u nekoj već zaboravljenoj staroj pjesmi.
Kad ga je ugledala prvi put, namjeravala ga je upitati gdje je nabavio tu lijepu pojilicu za ptice na stalku izvijenih nožica s ljupkom figuricom ptice na rubu plitice.
Sada je njezina namjera bila sasvim drugačija - željela je sama odgonetnuti starčevu tajnu.
Što ga nagoni na svakodnevno sjedenje na stanicama?
Kamo nosi tu pojilicu?
Kako uspijeva dospjeti na različite, međusobno udaljene stanice, kad ga nikada nije susrela u vožnji?
U svijesti joj proleti slika - na praznoj klupi odjednom se, niotkuda , 'materijalizira' taj tajanstveni starac s pojlicom za ptice.U Roseinoj uobrazilji pojilica se napuni vodom, iz oblaka se spusti jato žednih ptica. Ptice sletješe starcu na glavu i ramena a potom se spustiše na pojilicu žedno zaranjajući kljunove u bistru vodu.
...
Proljetni dani proletješe brzo.
S prvim ljetnim vrućinama starca nestade. Rose se još neko vrijeme vozila gradskim prometom u nadi da će ga ugledati na nekoj od stanica.
Sa zadnjim tračkom proljetne svježine Roseina se nada sparušila i nestala.
Više ga neću vidjeti.
Nikada neću saznati njegovu tajnu ... ...
...
Rose je oduvijek loše podnosila ljetne jare. A te je godine ljetna vrućina bila nemilosrdna. Samo su rana jutra bila donekle podnošljva.
Rose bi ustajala u svanuće i izlazila u svoj vrt. Na biljkama koje je večer prije zalila caklila bi se poneka kapljica vode koju vrela noć nije uspjela sasušiti.Rose bi obilazila vrt, dodirivala latice cvijeća, zavirivala u vrtna jezerca, gladila krzno svoje mačje družbe koja bi se u zoru vraćala iz noćne skitnje. A onda bi na svojoj vrtnoj klupi dočekala prve zrake sunca.
Toga je ljetnog jutra Rose ustala još ranije nego inače. Noć je bila sparna, duga, besana. Čitav svijet još spava - učinilo joj se kad je otvorila vrata prema vrtu.
Tada je ugledala pojilicu za ptice. Bijelo obojena, na stalku izvijenih nožica s ljupkom figuricom ptice na rubu plitice.
Starčeva pojlica!
Kako je dosjela u moj vrt?
Rose se osvrnu, no starca nije bilo.
Priđe pojilici i nagnu se nad pliticu. Nad njezinom glavom, na rascvjetalim viticama ruže penjačice, ptičice su već nestrpljivo čekale da Rose zrnjem napuni hranilice.
Moram i pojilicu napuniti vodom - pomisli Rose.
Već je krenula po kanticu, kad odjednom - pojilica se napuni vodom kao da netko nevidjiv lijeva vodu sve dok se nije počela prelijevati preko ruba plitice.
Ptičice cvrkućući sletješe na pojilicu, žedno zaranjajući kljunove u bistru vodu.
Rose u tom trenu shvati - odgonetnula je starčevu tajnu.
Sad je znala kakva je žeđ nagonila usamljenog starca da s pojilicom za ptice sjedi na tramvajskim i autobusnim postajama.
(kraj priče)
P.S.
A vi, dragi sve malobrojniji čitatelji Rusalkinih priča, jeste li vi odgonetnuli zagonetku?
Post je objavljen 01.04.2017. u 09:59 sati.