Marketing
4a korizmena, BOG LIJEČI BLATOM Iv 9, 1-41 (Palma, 10. ožujka 2002.)
Korisno je znati tko je Bog u sebi, ali još korisnije – tko je on za mene. Vjera započinje iskustvom što je on za mene učinio. Tek nakon toga slijedi upoznavanje. Upravo kao što ni ovaj slijepac, prije nego je doživio Božji zahvat u svoj život, Isusa nije poznavao. Na Isusovo pitanje da li vjeruje u Sina Božjega, slijepac odgovara: "A tko je taj, Gospodine, da u njega vjerujem?" Ali iskustvo da je to onaj koji mu je dao vid, učinilo je da prizna i upozna Isusa.
Važnije od toga da ljudima pričamo o Bogu je da Bogu pričamo o ljudima. Da za njih molimo kako bi i oni imali iskustvo susreta s njim. Ali i da sami budemo mjesto gdje će ga drugi susretati. Tek onda ćemo u njima pobuditi interes za njim, i moći im reći tko je on.
No i iskustvo može, osim predanja, u nama stvoriti otpor. Susret s Isusom jedne prosvjetljuje, druge zasljepljuje. Ovisi da li nam je srce kao u ovog slijepca, ili kao kod farizeja. Ovdje je Božji zahvat očit – to niti farizeji ne mogu zanijekati. Ali pored zdravih očiju oni žele ne vidjeti. Najprije niječu čudo, pa slijepčevo svjedočanstvo i konačno dostojanstvo ozdravljitelja. Uobičajeni stav okorjelih srdaca: ako činjenice govore drugačije, u toliko gore po činjenice.
Isus je došao na osudu svijetu. "Da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe." Da progledaju oni koji vide da je mnogo toga još što bi trebali vidjeti a ne vide. A da oslijepe oni koji misle da ne trebaju više ništa vidjeti od onog što vide.
Primijetimo i još jednu različitost. Ovaj slijepac niti nije molio za ozdravljenje, a Isus u njemu primjećuje čovjeka u potrebi. I kao takvom mu prilazi. Farizeji, naprotiv, u njemu vide tek grešnika: "Sav si se u grijesima rodio, i ti da nas učiš." Važno je što uočavamo u drugima. Što nas zanima kad čujemo za nečiju nesreću: čovjek, ili pojedinosti o onom što ga unesrećuje?
Slijepca, nakon što je bio izbačen iz sinagoge, Isus čeka. Kad se čini da je kraj, Isus prilazi.
Primijetimo i postupnost slijepčeve vjere u Isusa. Najprije ga naziva "čovjek zvan Isus", zatim "Prorok", potom ga ispovijeda kao Mesiju. Konačno pada ničice preda nj. Vjera uvijek vodi klanjanju. Poklanjanju sebe Bogu.
I konačno, zapitajmo se čemu ovolika ceremonija oko ozdravljenja. Mazanje blatom, slanje slijepca do kupališta da se opere… Nije li Isus mogao tek mišlju ili riječju sve učiniti. Mogao je, ali želi da i slijepac učini nešto. Božja milost uvijek računa s našom suradnjom.
Pitamo li se kakvog li Isusova neobičnog postupka: pljune u zemlju, napravi blato, i to blato zalijepi slijepcu na oči – čemu to? Ovaj Isusov čin nam otvara važnu temu duhovnosti. Govori nam o sakramentalnosti Božje milosti. Bog kad djeluje on to uvijek čini po nečem što je dostupno našim sjetilima. Nekakva materija treba kao medij milosti. Krsna milost po vodi. Treba biti mokar, osjetiti vlažnost i njenu hladnoću. Oproštenje grijeha nam daje po ulasku u koji put mračnu i neugodnu ispovjedaonicu, po čovjeku svećeniku, koji možda i nije Bog zna što. U euharistiji nam osobno pristupa tako da grizemo i žvačemo hostiju. I tako redom… U Božjim rukama i blato je ljekovito. Treba se kloniti bolećivog spiritualizma koji prezire materiju i tijelo. Nema duhovnosti bez susreta s materijalnošću. Sam Bog kad je odlučio prići čovjeku, tijelom je postao. Augustin to primjećuje upravo i u ovoj Isusovoj gesti. Pljune u zemlju, znači Riječ tijelom postade. Može se ići i dalje u simbolici, pljuvačka označava Boga, a zemlja našu grešnost. A u trenutku kad nam Bog tu istinu stavi pred oči – mi progledavamo.
Razmatranje o Isusovim djelovanju u našem životu mogli bismo zaključiti riječima slijepčevih roditelja: "Punoljetan je, njega pitajte." Po svoj prilici si punoljetan. I što bi odgovorio – tko je onaj koji ti daje vidjeti?
Post je objavljen 26.03.2017. u 12:04 sati.