Kako li bi se tek dolina zazelenila kad bih iz životne krletke brzinom svjetlosti odbacila velove i odletjela putem Neba!
Ah, kako bi to bilo slatko, ali kratko, jer ptica rođena bez krila ne zna letjeti i ne zna se vinuti u nedovršeno nebo i zauvijek joj je plač dom, bez sklada i mira, bez tišine i protočnosti života.
Čula sam istinu srca, gole ruke propinjem u Nebo, ali slabo je sve, temelji su stakleni, a izgledi za uzlet maleni.
Okrećem se opet sebi u sebe, zaustavljam na tren ovaj sjeverni vjetar koji lomi moja nadanja i znam, krenut ću jednog dana iz neke druge inkarnacije putem Neba, bez podijeljenosti i bez vrtložnosti mojih nemira.
napisano: 16.1.2017. u 21:00h iz 10. zbirke poezije OČI PUNE ZVIJEZDA
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:978-953-354-014-6
@Copyright Jadranka Varga - Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.