Marketing
Pojilica za ptice, kratka priča (2)
photo by rU - tramvajkarta moje mame Magde.
Pojilica za ptice, kratka priča (2)
Gradski prometu u Roseinu gradu bio je dobro organiziran.
Tramvajska pruga protezala se, uporedo s rijekom, duž cijelog grada dosežući do prigradskih naselja na rubu. Autobusne linije premrežile su ostatak grada, obilazeći kružnim petljama većinu gradskih kvartova. Upravo zato Rose je taksi koristila u relativno rijetkim prilikama. Taksi bi pozvala kada bi se s mnoštvom vrećica vraćala iz kupovine u nekom od tržnih centara ili kad bi, nakon putovanja, u svoj grad stizala kasnim vlakom ili autobusom. Toga jutra san ju je, nakon besane noći, predjutro prevario pa je, bojeći se da ne zakasni na posao, pozvala taksi.
Taksist je bio šutljiv a Rose zahvalna što joj je slučajnost poslala šutljivca a ne brbljivca. Tog joj jutra doista nije bilo do razgovora o vremenu. A vrijeme je toga jutra bilo ćudljivo, proljetno. Temperatura neuobičajeno visoka za kraj ožujka, uz najavu 'pogoršanja' u vidu kiše i naglog zahlađenja. Rose se probudila s jakom glavoboljom, nije joj se milila pomisao kako je čekaju dva bloka predavanja, niz konzulatacija sa studentima, dogovor s asistentima i povratak kući po kiši koja je u tamnim oblacima već 'visjela' nad gradom.
Šutljivi taksist vješto se probijao kroz gust jutarnji promet. Rose sklopi oči, osloni glavu na naslon sjedišta i pomisli – Bilo bi lijepo da vožnja potraje u nedogled, cestom koja vodi iz grada blago vijugajući ravnicom kroz polja koja se tek počinju zelenjeti, sve dalje od grada, sve bliže kiši koja mu se približava.
No, taksi se približavao sveučilišnom kampusu pa Rose izvadi novčanik iz torbe tražeći novčanicu kojom će platiti vožnju i s olakšanjem konstatirajući - u predavaonicu u prizemlju stići će 'točno u minutu'.
Zgrada njezina fakulteta bila je jedna u komplesu zgrada vojarne smještene u veliki park i nakon rata pretvorene u sveučilišni kampus. Pod starim kestenom koji se toga proljeća kolebao – prolistati ili ne – na klupi je sjedio starac.
Rose pomisli – Ovaj put bih ga prepoznala i bez pojilice za ptice.
No, pojilica za ptice bila je tu, oslonjena uz starčeva koljena. Starac nije na klupi sjedio sam, bio je okružen grupicom studenata s kojima je živahno razgovarao.
Dok je ulazila u zgradu fakulteta Rose je čula zvonki smijeh mladih ljudi i zapitala se - O čemu to razgovaraju sa starcem?
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 23.03.2017. u 12:06 sati.