Pregled posta

Neka dosadna razmišljanja o kapitalizmu i socijalizmu

Jesam li socijalist? Pa, osobno se tako ne izjašnjavam, ali ovisi o definiciji. (Naravno, ako riječ koristite kao etiketu, do definicija vam nije stalo.) Prije bih rekao, ako baš moram, da sam "socijalni liberal". (Ne, nije "drveno željezo", kako su neki tvrdili još 1989. kad se osnivao Socijalno-liberalni savez; pojam postoji još od prije 1SR.) To je kombinacija snažne usmjerenosti, s jedne strane, na važnost osobne slobode ("sloboda" u jednini" kao osnovno svojstvo i sposobnost homo sapiensa) i prava na njeno ispoljavanje (razne slobode: govora, organiziranja, prosvjeda idr.), te s druge na priznanje da društvo ipak postoji (nasuprot efektnoj frazi M. Thacher).

U ekonomiji, zalažem se za optimalnu kombinaciju tržišne, državne i društvene regulacije - tri mehanizma odlučivanja o ekonomskim problemima (proizvodnja, raspodjela i potrošnja). Neke probleme u društvu (u "gospodarenju" u širem svimslu riječi, ne samo u ekonomiji) razrješavamo kroz konflikt i takmičenje, a neke kroz suradnju i uzajamno potpomaganje. Je, znam da je to dosadno, bit negdje u sredini, ni vrit ni mimo.

Globalno mi je blizak njemački "ordoliberalismus" (razvijen na tradiciji "kameralizma" iz 17-18. stoljeća). Mislim da je nama. s obzirom na tradicije i mentalitet, njemačka tradicija (također u austrijskoj varijanti, zemlja koja nam je bliska po veličini pa se izbjegavaju neki problemi usporedbe s divom) bolji primjer za ugled nego skandinavski model (iako nisam siguran u pogledu dogme o nezavisnosti nacionalne banke) ili recimo francuski, koji je hrvatskim ustavotvorcima 1990. bio najbliži (snažna centralizacija države, jaka birokracija, državna intervencija dekretima, snažna društvena konfliktnost nasuprot mentalitetu sporazumijevanja, koji je Njemačka razvila nakon 2SR). Njemačka (do 1990. Zapadna) je, na temeljima iskustava i grešaka prethodnih 75 godina (od ujedinjenja do pada nacizma), pod prilično dobrohotnom okupacijom, nakon 2SR razvila uspješan model "socijalnog tržišnog gospodarstva" koje je u posljednjih 20-ak godina dopunjeno u "Ekološko-socijalno tržišno gospodarstvo" (Ökosoziale Marktwirtschaft).

"Kapitalizam" je vladavina kapitala; kapital je društveni odnos i umišljaj (vrijednost novca, koja postoji samo u ljudskim glavama), a ne neka stvar ili supstanca. "Socijalizam" je ime za vladavinu društva (lat. societatis, njem. Geselschaft). "Komunizam" je ime za vladavinu zajednice (njem. Gemainschaft); nije slučajno da je stranka koja je u Hrvatskoj na vlasti zamijenila komunističku u imenu imala "zajednica": utopija zajednice zasnovane na klasi zamijenjena je utopijom zajednice zasnovane na naciji (u oba sučaja, pojmovi koji pripadaju u apstraktnu sferu umišljaja, Geselschaft, pokušavaju se preobraziti i apsorbirati u proširenu sveru svakodnevlja, Gemainschaft).

"Demokratski socijalizam" nastoji spriječiti da kapital vlada nad ljudima a da se ipak ne uništi mehanizam tržišne konkurencije. Zasad imamo kompromise, uspone i padove.

Postoji i jedna važna "kvaka 22" u anarhokapitalističkoj utopiji: neograničeno slobodno tržište zakonido dovodi do ukidanja slobodnoga tržišta; naime, konkurencija dovodi da slabiji propadaju, oni koji su jači sve više jačaju i bez van-tržišnih (političkih, društvenih ili zajedničarskih) ograničenja sve više mrzve slabije, te na kraju nstvaraju monopol ili oligopol, koji spriječava konkurenciju da se čak i pojavi ili da naraste preko dozvoljene margine. Korporacije, neumitnom zakonitosti vlastitoga kretanja tržišne konkurencije, postaju autoritarne države i ukidaju tržišnu konkurenciju (a opstati mogu korporacijski ratovi); takva mračna budućnost (distopija) tema je brojnih "cyberpank" SF priča. U takvom društvu vladaju bezlične sile kapitala, a ne pojedinačni kapitalisti. Da bi se slobodno tržište održalo, država mora stalno i snažno intervenirati, kroz zakone protiv trustova i drugim mjerama.

Tu je vrlo važna, osim tržišta i države, ova treća komponenta, društvena, Pojam "društvenoga partnerstva", Sozialpartnerschaft: opća usmjerenost, institucionalna i proceduralna rješenja, mentalitetna nastrojenost, želja i spremnost za suradnju, dogovor, kompromis, konsenzus: između radnika i poslodavaca, lokalnih i središnjih vlasti, poduzetnika i ekološkog pokreta itd.. (Usput: ovo je jedan od primjera kad je važno pogledati izvore na drugom jeziku osim engleskoga. Stranica na engleskoj wikipediji "Social Partnership" daje tekst isključivo o Irskoj. Također su vrlo važni primjeri iz Latinske Amerike, za što bi trebalo moći pratiti literaturu na španjolskom i portugalskom) Ne onaj lažan poziv na "kompromis" sa stajalista jačeg, koji podrazumijeva da slabiji treba odustati od svojih stavova u zamjenu za par fraza i poneku kozmetičku promjenu.

Spremnost da se popusti i prihvati kompromis nikako ne znači, da se od svojih načelnih stavova i zahtjeva treba odustati. Dijalog će se uvijek obnovljati. Važno je da svi sudionici uvijek ostaju otvorenog duha prema drugim sudionicima, otvorenog uma prema mogućim promjenama koje budućnost donosi, i da su spremni učiti od prošlosti. tako se revolucije mogu provoditi postepeno, bez nasilja i s malo prisile. U najuspješnijim europskim zemljama, takav se složeni (dijalektički) pristup odnosi ne samo na institucije, nego postaje i dio mentaliteta.

Među inim institucionalnim rješenjima, tu je i snaga sindikata; pa snaga i uobičajenost zadruga, "kooperative" kao normalan dio ekonomije (nasuprot primitivnoj derački koja se digla kad je ORaH to bio spomenuo: "bando komunistička, idite u Venecuelu ako ste protiv privatnog vlasništva!"). Poljoprivredne zadruge su od vitalne važnsoti u gospodarstvu Austrije, Njemačke, Danske idr.. Hrvatska je naslijedila model zadruga i PIK-ova iz socijalizma, koji je bio dobra osnova da se unaprijedi i prilagodi novim uvjetima; umjesto toga, model je uništen i zamijenjen ekonomsko i socijalno manje uspješnim, "pajtaško-kapitalističkim".

Njemačka ima više od 1000 energetskih zadruga s oko 10 milijuna članova, koje posjeduju većinu novoizgrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore, koje ukupno proizvode bar 5× više nego sve elektrane u posjedu HEP-a. Uz to su i poljoprivredne zadruge također veliki vlasnik, zatim i pojedine obitelji koje posjeduju fotonaponske krovne sustave (oko 1,5 milijuna). Tako se većina novca, koji se izdvaja preko naknade za poticaje obnovljivih izvora i učinkovite kogeneracije, vraća građanima (također su veliki vlasnik i jedinice lokalne samouprave). To je važan čimbenik stabilnosti, zbog kojeg nema značajnih prosvjeda protiv visoke cijene električne energije. (U Hrvatskoj, paradoksalno, sad velik dio tog novca odlazi Hrvatskoj elektroprivredi i to je glavni razlog povećanja naknade!) To komentatori s anglosakonskog jezičnog područja obično ispuštaju iz voda. Također važnu ulogu, već oko 200 godina, imaju k lokalne banke odnosno šedionice (Sparkasse) koje nemaju kao jedini motiv maksimaliziranje profita (a nisu ni državne).

Tu je mislim prevelika usmjerenost na konflikt problem američkoga društva - mentaliteta i institucija, a također i mediteranskih društava.

Ideja, da u društvu svi trebamo biti prvo partneri, a tek onda suparnici (na tržištu i drugdje). To također i u Aziji, tradicija konfucijanstva, "azijski ekonomski model" koji je blizak "rajnskom" (ali funkcionira, npr. u Kini i Singapuru, i bez političke demokracije odnosno stranačkog pluralizma: za razliku od Europe, uspijevaju održati deliberativnu racionalnost i pluralnost unutar stranke ili pokreta koji imaju monopol političke vlasti).

Staljinistički model (koji je on preuzeo od ljevičara iz 1920, nakon što ih je likvidirao) apsolutizira državu. Samoupravni socijalizam je apsolutizirao "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje" (ali zadržao monopol jedne stranke). Oba modela ne daju optimalne rezultate i ne funkcioniraju na dulji rok, kao ni anarhokapitalistički koji apsolutizira tržište. Nema jednostavnih recepata; ne samo da nema "ili-ili", nego nema ini nekakve logične aristotelovske točke "zlatne sredine", jer sve je stalno u pokretu. Nema čak, ni načelno, nekog čvrstog "trećeg puta" jer i staze se stalno račvaju i mijenjaju, svakim korakom koji učinimo.

Da, takva slika može izgledati deprimirajuća; ali ona je realistična - iako je dio realnosti i to, da ljudi moraju imati neke iluzije. S ovakvim pričama, nitko ne bi mogao pobjediti na izborima i time doći u poziciju da stvari mijenja. .


Post je objavljen 22.03.2017. u 19:30 sati.