Još jedna lijepa priča dobila je svoj kraj. Moj Anđeo i ja smo se rastali. Htjela sam napisati da me napustio, ali nisam sigurna tko je koga napustio – on mene ili ja njega. Napustili smo se.
Kao žena istančane intuicije, znala sam već neko vrijeme da nešto nije u redu. Osjetila sam promjenu atmosfere između nas. Davala sam sve od sebe da se stvari vrate u ravnotežu, da to ponovno budemo mi, ali što sam se ja više trudila, to su se stvari brže raspadale. Pored njega, počela sam se osjećati usamljeno.
Moja intuicija je nepogrešiva i u proteklih 10 godina (koliko je prošlo otkad sam počela izlaziti s dečkima i imati veze), naučila sam razumjeti znakove koji mi govore kada se nečemu bliži kraj. Onoga trenutka kada se počnem zamišljati sretnom bez njega, znam da se vezi odbrojavaju tjedni ili dani života. Onoga trenutka kada se počnem zamišljati da nasmijana šetam gradom, a njega nema u blizini, sigurno znam da stvari kreću nizbrdo.
Pojavile su se te misli i uvjeravala sam sebe da su to gluposti, banalne maštarije koje nemaju veze sa stvarnošću. Ali intuicija ne laže, ona ne vara i ne šuti. Ona zna ishod stvari puno prije nego li je on uopće na vidiku.
Iako se izvana činilo da je sve savršeno – voljeli smo se kao i prvog dana, vodili ljubav, šetali gradom, pjevali pjesme, ispijali vino – nešto se između nas zatvorilo, nekakva tajna vrata kroz koja je inače tekla ljubav. Inače smo rijetko spavali zagrljeni jer sam ja plitkog sna i svaki njegov pokret noću me probudi. Ali posljednjih noći čvrsto smo se grlili i ponekad kroz san ljubili, kao da smo se opraštali jedno od drugog – od nas.
To više nije bio on, to nismo bili mi – nisam dopirala do njegovog srca ma koliko se trudila. I tada je došao kraj.
Prvih dana nisam se mogla pomaknuti iz svoja četiri zida. Spavala sam po 15 sati u komadu, ušlagirana od tableta. Plakala sam od jutra do mraka. Obroci su za mene postali mučenje. Nakon svakog zalogaja bih si malo povratila u usta. Iz sobe sam izlazila samo kada sam morala jesti ili otići na wc. U protivnom sam bila zatvorena u svom brlogu, bez prestanka gledajući epizodu za epizodom svoje omiljene TV serije. Pri prelasku s jedne epizode na drugu sam plakala i popila tabletu za smirenje. Plakala sam gdje god sam stigla – u sobi, u zahodu, u kuhinji, na balkonu. Dnevno ne bih progovorila više od tri rečenice. Dva-tri puta sam se napila, dvaput povraćala. Uživala sam u povraćanju. Imala sam osjećaj da izbacujem svu bol iz sebe.
Onda sam, malo po malo, počela jesti. Pojela sam obrok. Pa još jedan. Pa kutiju sladoleda. Pa obrok. Pa vrećicu čipsa.
Onda sam se jedno jutro probudila. I bila sam ok. Boljelo je i dalje, ali sam bila ok. Gledala sam svoju seriju, i nasmijala se. Posjetila sam 9gag, i opet se nasmijala. Vidjela sam neki video s mačkama na fejsu, i to je bilo smiješno. Odjednom je sve postalo smiješno. Sjetila sam se da doma imam dvije knjige iz knjižnice, već dva tjedna su tu. Počela sam čitati. I to je ponekad smiješno. Vratilo se lijepo vrijeme, pojavilo se sunce. Sama sam izašla van, sat i pol vremena sam šetala bez cilja. Drveće je bilo lijepo, zelena polja, bijeli oblaci, pjev ptica. Sve to je lijepo. Ljudi trče, bračni par biciklira s djecom, neki dečko vodi psa na povodcu. Baš lijepo. Počela sam ponovno meditirati. Pa potom mantrati. I to je iznenada ponovno lijepo. I moja kolekcija kristala i poludragog kamenja je baš lijepa. I čarobna. I život je opet čaroban i ništa me ne boli.
I lijepo je kad me dugogodišnja prijateljica, s kojom sam prošla drvlje i kamenje, uspone i padove, pozove da radimo kiflice, jedemo do besvijesti i pijemo pivu. Jer ona zna kako me namamiti da izađem iz kuće. Baš lijepo.
Mi smo napustili nas, ali ja nisam napustila Sebe.
Vaša Flow.
Post je objavljen 20.03.2017. u 21:58 sati.