Već mjesec dana idem u teretanu. Ko je rekao da će mi vježbanje dati energije, lagao je. Ko je rekao da ću se bolje osjećati, neka odradi 100 sklekova za kaznu. Naporno je i ne da mi se i samo mi se spava. I dosadno mi je.
U životu sam ukupno bila možda mjesec ili dva u teretani (i tad i sad je jednako prezirem). Sve mi ide na živce - svlačenje, oblačenja, znojenje a ne da mi se tamo tuširati. Sve.
Do sada su mi prišla 2 tipa. Oba mišićava, zgodna, privlačna, samopouzdana. Oba s istim motivom. "Oprostite, ja sam trener i ne koristite spravu ispravnu. Evo da vam pokažem." Sad kad ih vidim, brže trčim do sprava s kojima znam baratati, jer ne mogu od srama još jednom doživjeti takav ulet.
Jedino što me spašava je muzika. Slušam španjolski bend Ska-p i imeđu pisanja dviju FB poruka, pokušavam malo "odvoziti" cardio spravu pa se onda baciti na ostale sprave. A svaki put kad krenem u odrađivanje tih 20 minuta - pomislim "Zašto jedem ovoliko junk-a; lakše bi bilo ne-jesti nego vježbati. Mišiće ovako i onako neću dobiti jer čim osjetim da se koristi, napravim pauzu."
A najdraže mi je zaparvo prešetavanje između sprava. Kao - radim pauzu između dvije vježbe. A pauza traje 4x duže nego što sam vježbala. I kao izgledam mudro dok čitam upute o korištenju na njemačkom, a ne bih mogla razumjeti ni da su na hrvatskom.
Žene u svlačionici ne skrivaju svoja gola tijela, a dio njih stoji ispred ogledala i vježba gledajući kako joj se mišići napinju. Ja se jedva ujutro pogledam u ogledalo prije nego izađem iz stana, a kamoli da ću 45 minuta diviti se svojim bicepcima (a kojima, jadna ne bila).
Valjda mi je teretana do daljnjega neka vrsta posla. Njemački mogu vježbati s ljudima koji će mi pomagati namjestiti sprave. Besplatna škola, pravo bodulski.
Post je objavljen 16.03.2017. u 21:22 sati.