Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.
Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke)
Post je objavljen 15.03.2017. u 21:04 sati.