Ovdje, u Engleskoj, još uvijek se dotiču prastare energije i krćanske sfere.
U jednom svetom trenutku, shvatiš da je to sve zapravo SVE-JEDNO, jer iz istog izvora je poteklo, u isti Jedan i jedini ocean se vraća, rekoše da je kod Maraziona, maloga mjesta blizu Penzancea, maleni otok, na kojemu je brdo gdje se pomorcima ukazao anđeo Mihael i spasio ih, ali nije samo to..na tom mjestu je sjecište svih najjačih energetskih linija i posebna snaga i vibracije se osjete čim se ugleda taj čarobni Atlantik i staza, koju su hodočasnici monasi, davno davno napravili.
Prvo je na tom mjestu bio samostan, poslije su sagradili dvorac, u kojem 20 godina žive Tudori, nasljednici loze. Navodno da su na tom otoku živjeli divovi, koji su odlazili kad je oseka do gradića i krali djecu i životinje za jelo pa se pojavio junak, Jack, koji ih je poplašio trubom kad su spavali i potjerao u jamu, gdje su umrli.
Merlin je tu u spiljama radio svoje čarolije, kralj Arthuri dvorcu zasjedao sa svojim vitezovima, a na najvišoj točci dvorca na samom vrhu unutar terase, u zidu kamen, koji ispunjava želje ako ga dotakneš.
Crkva u okviru dvorca me ostavila bez dah, ne samo zbog svetosti, nego i zbog najjačeg centra energije kojeg sam osjetila..neopisivo snažno.
Gotika i onaj prastari drevni osjećaj pripadnosti..Mihael pobjeđuje zlo, čuva nas svojim plamenim mačem, mirijade anđelasu iza njega i što mi može učiniti čovjek?
Uspjela sam pješice doći stazom do otoka, jer je bila na sreću oseka, ali već kad smo se vraćali, morao nas je čamac-amfibija voziti natrag, plima je brza i snažna, a Atlantik neopisivo divan, oblačno je bilo cijelo vrijeme, no on je ostao tirkizno plav, čudesno i moj strah od visine, posebno kad bih se penjala uz zidine, nestao je danas.
Pogled je pucao od ljepote, morala sam to uslikati, preporođena i "otuširana" praiskonskim energijama, vratila sam se u svoj stančić.
Zanimljivo je zadnje mjesto prije silaska, u Penzance, zove se SAINT EARTH, netko je osjetio tu svetost iz dubina i nije uzalud dao to ime.