Pošli smo u Karamana (kino, ono lijepo staro, a ne kao ova moderna u šoping centrima). Ženski neki film, moja želja.
Poljubili smo ulazna vrata. Točnije ja sam poljubila, jer on je došao na vrijeme po običaju, a ja sam po običaju kasnila.
Pokretom glave mi pokaza natpis "Zbog tehničkog kvara sve projekcije za 8. ožujka su otkazane".
Šetnja gradom, dva kruga i odlazak na piće.
Idemo doma.
- Kako si?, upita me.
- Dobro. Znaš to. Ove naše šetnje mi uvijek podignu raspoloženje.
- Ne pitam te to. Kako si inače? Na ljestvici od 1 do 10, koji broj?
- Dvojka, jedva - odgovorih iskreno.
Jutros opet izvješće o vremenskoj prognozi na porukama. Kako oboje imamo užasnu averziju prema kiši, s tim da on vjeruje, a ja ne vjerujem u prognoze, poruke o tome je li vani sunce i ako nije kad će doći, postale su važan dio naše komunikacije.
- Još uvijek se raspadam - poruka od mene
- Čokolada pomaže u tim situacijama
- Ne da mi se disati, a kamoli ići po čokoladu, uz tužni smajlić na kraju
- Kupit ću ti čokoladu
Imati dobrog prijatelja nekad je jači antidepresiv od čokolada
Post je objavljen 09.03.2017. u 20:01 sati.