Marketing
Molitva Bogu
Jean Calas, građanin Francuske, davne 1762. godine, bio je optužen za ubojstvo svog starijeg sina. Optužba se temeljila na činjenici što je s protestantske vjere htio preći na katoličku iako je cijela obitelj bila protestantska. Sve je, međutim, govorilo da on to nije mogao učiniti jer je u vrijeme dok se ubojstvo dogodilo bio u kući u društvu supruge, mlađeg sina, slučajnog posjetitelja koji je te večeri navratio i katoličko opredijeljene sluškinje. Svi su kategorički tvrdili da J.C. nije te večeri izlazio iz kuće. To nije spriječilo suce u Toulouseu da pod utjecajem zaluđene rulje koja je tražila protestantsku krv osude J.C. po kratkom postupku na smrt na kotaču, a sve nazočne na kazne zatvora i oduzimanje imovine.
Povodom tog događaja, Voltaire je napisao „Raspravu o toleranciji“ koja je rezultirala da je nakon tri godine pravne bitke J.C. posmrtno rehabilitiran, a ostali oslobođeni krivnje.
Prije kratkog vremena pročitah tu knjižicu (135 stranica malog formata) izdanu 1990. godine u nakladi Školske knjige iz Zagreba. Na početku predgovora Mile Joka piše:
„Svoju doktrinu progresa i prosvjetiteljske filozofije Voltaire je izrazio sažeto: 'Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada. Sve je dobro danas, to je iluzija.' Da nije dobro danas, na izmaku dvadesetog stoljeća (i na početku 21., op.s.c.), u svijetu kao što nije bilo ni u njegovo doba, jedan je od razloga pojave na mnogim jezicima, u nizu zemalja, 'Rasprave o toleranciji', koja je u vrijeme prvog izdanja (1763.) uzbunila i potresla intelektualnu i kulturnu Europu. Njenoj suvremenosti gotovo nimalo nisu oduzela dva protekla vijeka…“
Bilo bi poželjno da mnogi u Hrvatskoj u današnje turbulentno vrijeme pročitaju tu knjižicu. Pročitao sam je u dvije večeri. Jedno poglavlje pod nazivom „Molba Bogu“ posebno me se dojmilo pa ga dajem štiocima na uvid. Voltaire je bio racionalni deist, ja sam, kao što je redovitim čitateljima poznato, agnostik/ateist. Ipak ova molba Bogu, koju je napisao veliki prosvjetitelj XVIII stoljeća, ima univerzalno značenje i uvjeren sam da je svatko tko želi dobro ljudima može prihvatiti bez da promijeni jednu jedinu riječ.
„Ne obraćam se stoga više Ijudima; obraćam se tebi; Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora.
Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako neujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno da li ti se netko obraća riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovom svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti: jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničega na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti.
Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvoju dobrotu koja nam je darovala taj trenutak.“
Prošlo je od tog Voltaerovog apela Bogu preko četvrt milenija, a u svijetu se suštinski malo toga promijenilo kad je u pitanju tolerancija.
Cinik u meni pita: koji su to razlozi da se Bog oglušio na ovakvu molbu i na sve slične molbe koje Mu u proteklih 250 godina upućuju mnogi ljudi, od običnog malog čovjeka pa do Pape, božjeg namjesnika na Zemlji? Je su li deisti, kojima je pripadao i sam Voltaire, u pravu kad tvrde da Bog postoji izvan ovoga svijeta, ali nakon čina stvaranja svijeta dalje na nj ne utječe?
Ako je to točno, onda je, nažalost, ova molba upućena Njemu uzaludna!
Post je objavljen 07.03.2017. u 13:35 sati.