Marketing
Otok
postoji otok osunčan
nekima od nas od davnina znan
o njem od djetinjstva razmišljam
a sad je stigao i taj dan...
Kasnog poslijepodneva u mjesecu maju 2017. godine Ivan Goran donio je čvrstu odluku da će sutradan dati otkaz. Potom je u vrlo kratkom roku rasprodao čitav svoj imetak, svoje pokretnine i nekretnine, skupocjeni automobil, motorkotač, rodnu kuću, veliku kamenu kuću za odmor na dalmatinskoj obali koju je vlastitim rukama izgradio njegov otac... Riješivši se vlasništva odvezao je brod i krenuo u stanovitu potragu. Naime, neki se ljudi rađaju s određenim predznanjem o životu; oni, poput Nostradamusa znaju točan datum i vrijeme svoje smrti. Drugi pak, poput Ivana Gorana oduvijek imaju jasnu predodžbu o mjestu na kojem će skončati.
Godinama su trajala Ivan Goranova brođenja, godinama je on plovio morima, uplovljavao u stare lučke gradove, sidrio u ribarskim selima, zaštitničkim zaljevima ne bi li napokon doplovio do svog svršetka.
A sada je napokon bio tu, na zlatno-žutoj plaži zaboravljenog otoka u indonezijskom arhipelagu.
Još iz daljine prepoznao je mjesto; kada se približio slika pred očima u detalj se preklopila sa slikom koju je vazda imao u glavi.
Uzeo je ranac s nekoliko stvari i potopio brod.
Potom se kupao. Sunčao. Kupao. Sunčao...
U predvečerje je zapuhao hladnjikav vjetar. Obukao je toplu odjeću i na plinskom kuhalu pripremio čaj. Topla tekućina djelovala je okrepljujuće. S nogama u vodi do gležnja, bez naročitih misli, promatrao je crveni sunčani krug kako dotiče horizont, utapa se u moru...
Podmetnuvši ranac pod glavu, opružio na još uvijek toplom pijesku. Iz čiste znatiželje potražio je mrežu. Začudo, za-pravo-čudo! postojao je signal u ovoj nigdini, prilično jak. Pogledao je najnovije vijesti; ništa od važnosti, uobičajena sranja, jad i bijeda suvremenog čovjeka. Potom je otvorio adresar i skrolao imena. Zastao je kod jednog, dugo zurio u nj, naposlje stisnuo tipku Zovi. Negdje daleko mobilni je uređaj dosađivao vlasniku. Odazvao se pospani ženski glas:
- Halo...
- Zdravo Marijo!
- Tko je to?
- Ivan.
- Koji Ivan?
- Ivan Goran.
Tajac.
Potom:
- Što želiš?
- Želio sam još jednom čuti tvoj glas...
- Oh, bože kakav kliše – zgrozi se ona.
- Imali smo lijepih trenutaka, nas dvoje, zar ne – nije se dao smesti njezinom primjedbom.
- Ne mogu reći da se sjećam – odvrati ona zajedljivo.
- O da, itekako – ustraje on.
- ...
- Mare...
- ...
- Mare?
- Šta je?
- Jesi li sretna – upita.
- Možeš se okladiti da jesam!
- To je dobro. Želim da budeš sretna.
- Nije važno što ti želiš, zar ne?
- Udana? Djece? – Ivan Goran je bio uporan.
- Naravno, dvoje divne djece, velika kuća s travnatom okućnicom, suprug – ugledan član društva...
- To je sjajno Mare... Baš sjajno...
Ivan Goran stavi otrov pod jezik. Imao je gorak okus.
- Drago mi je da sam te čuo...
Smrt je bila trenutna, respiratorni i srčani arest.
Neko vrijeme Marija je osluškivala šum valova što zapljuskuju obalu.
- Ivane?
- ...
- Ivane, nemoj me zvati nikad više. Jesi čuo, NIKAD više!
Prekinula je vezu.
- OOOO JEBENA BUDALA!!! KOG VRAGA HOĆE?!!! – proderala se bijesno.
Nenadan poziv izbacio ju je iz takta. U kuhinji je smiksala seven up i vodtku te strusula piće naiskap. Ruke su joj tresle od uzbuđenja.
- PETNAEST DUGIH GODINA! A ON ZOVE! «ŽELIO BIH TI JOŠ JEDNOM ČUTI GLAS!». BOŽE, KAKVO SRANJE!
Vratila se u spavaću sobu i bacila na krevet. Nije tu bilo nikakvog uglednog muža, nikakve djece. Samo mala bijela pahuljica, živahan i nježan maltezer koji joj je doskakutao u krilo. Podragla je psića.
- Prošlost je prošlost! Valja je ostaviti na miru – rekla je tužno.
Psić je zalajao. Bila je uvjerena da je razumije.
muzika za ugođaj: Darko Rundek, Otok
Post je objavljen 06.03.2017. u 13:21 sati.