Marketing
Dodatak... kad se mora, mora...List papira...
List papira ...na vetru nošen…
Ili hofiranje nekad i sad…
Kad upoznamo nekoga ništa jedan o drugome ne znamo.
Pogled, stisak ruke, često je dovoljan da nekog ocijenimo po svojim mjerilima.
I taj stisak ruke, neki put pruži mi ruku čovjek kao od brega odvaljen, a osjećaj rukovanja je kao da sam ruku stavila u med. Ma ne, sladak, nego onako meko pa ljepljivo.
Sjećam se, fatalni susret, mislim ja. Pruža mi ruku, značajno gleda, a meni srce u grlu, a glas neko ke ke ke ... kao žabi. Noge došle kratke a on lijep, lijep, ma nije majka još jednog takvog rodila na kugli zemaljskoj.
I glas mu izmedju Olivera Dragojevića i Pavarottija, a zvuči kao dalmatinska klapa. Raj za uši.
Kaže on meni, već ono, oči ogledalo duše, zeleni virovi, a on kao tone davi se ... Idi begaj čovječe, gdje ti da mi upadneš u oko i tu se udaviš, već se ja hladim.
Udvaranje se nastavlja analizom mojih dijelova tijela, koji su po njegovom dostojni Venere, ali tu i tamo neka nesavršenost mi daje šarm. Tu se ja razbesnim, kakva je to Venera koju treba doklesavati.
I na kraju, reče, da sam ja papir po kome će on pisati.kao list vjetrom nošen. I ono što napišemo ostaće večno. Zamislih ja taj papir, i gdje papiri i listovi obično završe, i načisto se ohladih. E, da ne pišeš po meci.
Sad je mnogo lakše i ljepše.
Lijepo ti pošalje SMS, koji možeš razumjeti samo ako si u fazonu, to jest ako razumiješ govor mladih. Inače ti se može dogoditi da na zakazan sastanak u Parizu u 19h odeš u London u 21h. Figurativno, jer kafići se sada zovu nekako šašavo.
Ili nosiš onaj pametni telefon, buljiš u njega (pazi da se ne popikneš negdje) i on ravno do cilja,GPS sistem navodi te do kafića gdje ćete sretni buljiti svatko u svoj mobitel ili već neku kutijici koju imaš.
To je prava moderna romantika ...
Stajala sam gledajući sunce kako zalazi.
Nebo je gorjelo vatrenim bojama koje su se preplitale u grane još golišavog drveća. Taman sunce da upadne u onu rupu kao svake večeri, kad neki nestašni zrak izviri iza solitera. Nije to more, pa da se lijepo svake večeri sunce utopi, ili neka planina da se sakrije i spava. Soliteri su to, tamo vamo, nigdje prave rupe. Sunce zračak povuče za uši i pošalje ponovno u rupu, vatromet boja, opusti se, nestaško gvirne i tko zna koliko bi to trajalo.
Smješkala sam se toj igri i mašta poče svoje.
Crni oblak se pojavi pogleda me, pogleda ono sunce koje nikako da ode na spavanje i poče odozgo pljuckati. Namrštih se na njega, ali on ne haje, pljucka, a sprema se i na nešto gore.
Zračak gvirnu, oblak se nakomršti, i pojavi se prekrasna duga.
Cap ca rap, prekrasna slika, ali nemam kabel, da dokažem. Onaj zrak sunca mi namignu, i šapnu, Google, tamo ima sve, pa i gde su najbolji ćevapčići.
Sad je post kompletan.
ont>
Post je objavljen 07.03.2017. u 08:16 sati.