....OM TARE TUTARE TURE SOHA...
...ne znam baš točno značenje...ali mantra koja definitivno smiruje...
Vani je vrijeme onako...bez veze...bezlično sa pokojom kapi kiše...
I naletom iste...
Nedjelja je...znači kod mene dan za spremanje...
Stana...
Subota mi uvijek nekako proleti...pobjegne...
Iscuri kroz moje prste kao pijesak prije nego uopće shvatim da je i počela.
Nema je...
...puf!..
I onda mi ostane nedjelja koja nema u sebi dovoljno sati za sve živo što ja imam isplanirano za nju..
...spremanje stana...
...usisavanje...
pranje Einyevih dekica...
...odmaranje...
setnjice...
kuhanje ručkića...
kavice i druženje sa pokojom još preostalom frendicom/frendom...
...i na kraju malo sređivanja papira i malo rada za svoju firmu..
Sve nabrojano jednostavno ne stane u jednu nedjelju...
Pa ja krenem i do kuda me dovede...
Obično to bude tamo negdje oko trećine navedenog...u izuzetno plodonosnom danu bude toga i polovica no nekako mi se ne cini da je danas jedan od tih dana...
Danas je dan za spavanje...
Danas je onaj divni dan za zavući se ispod pokrivača i ušuškati...i povremeno mrmljati od zadovoljstva baš kao što to sad Einy radi...
Oooo...da....
Danas je takav dan...
U zadnje vrijeme me jako muče neke stvari i mozak mi radi 5000/sat i nikako ga ne mogu usporiti.
Nije dobro za mene i tijelo mi signalizira na stanem.
A ja ne stajem nego dodajem još brzine tom vrtlogu u mojoj glavi.
Koji se vrtiii i vrtiiii
...i proždire sve pred sobom...
Jučer sam se propisno zabrinula..
Naime bila sam na kavi sa jednim gospodinom za kojeg sam radila legalizaciju za njegovu punicu.
Kako smo se nalazili na kavama tako mi je čovjek ispričao svoju priču.
Njegova supruga je doživjela moždani udar malog mozga...
To se u 99,9% slučajeva ne preživljava.
Kako on kaže jer su jako dugo u borbi sa svim i svačim vezano uz mozak, moždani udar velikog mozga tijelo može apsorbirati dvaput bez da javi da se nešto dešava.
Ja sam u petak imala opet jedan od svojih "napada" i prepričala sam mu ga kao i onaj koji mi se desio prije par godina kad je hitna svratila.
U trenu kad sam mu to pričala, krenuli su mi trnci po stražnjoj strani glave igrati kolo.
"To Vam nije dobar pokazatelj" rekao je gospodin zabrinuto "morate pod hitno na pregled, bar sistematski, jer ovo sve što ste mi ispričali, nisu Vam saznali šta je bilo ranije, što Vam se desilo, povremeno imate slične epizode, to Vam nikako ne valja"
U tom trenu sam na jedvite jade suspregnula plač.
"Moja supruga kaže sada da je u situaciji u kojoj je bila ranije da ne bi niti minute duže od 8 radnih sati ostajala raditi i da se ne bi nerviraal oko posla niti oko čega drugoga brinula osim oko svoje obitelji"
Rekao je to i nasmijao se "A Vi, koliko vidim, brinete previše oko baš svih stvari. Nije Vam to dobro. To su nas već učili na tim psihološkim profilacijama i nastavama dok su nas još vrbovali. Nikako ne primati ništa na sebe. Ja se toga držim" završio je uz isti onak smješak koji prati sve naše razgovore na kavama.
Ja recimo evo sad plačem dok ovo pišem.
Jer ne mogu blokirati ništa.
A sad se već za samu sebe brinem.
I to jako.
Bojim se. Što je najgore što može biti.
Hranim strah.
Ne znam kojim putem od silnih pretraga krenuti.
Još jednom raskrižje...
Ne znam...
A onda, raščišćavajući desktop naiđem na neki citat koji sam si čak isprintala i zakačila na zid lijevo od monitora, ali na žalost ga ne čitam, a glasi
"...ŽIVOT JE PREKRATAK DA SE BRINETE O SITNICAMA I STVARIMA KOJE NE MOŽETE PROMJENITI
ZABAVITE SE
UDAHNITE ŽIVOT
ZAHVALITE BOGU NA SVEMU ŠTO IMATE
PLEŠITE
BUDITE BLESAVI
KRADITE TREŠNJE
ČITAJTE KNJIGE A NE LJUDE
RASTITE
NAZOVITE NEKOG TKO VAM NEDOSTAJE
POMIRITE SE SA PROŠLOŠĆU
I ODLUČITE NAPOKON BITI SRETNI U SVOJOJ KOŽI
VRIJEDI SVAKOG UDISAJA I OTKUCAJA SRCA.
ŽIVJETI...."
Post je objavljen 05.03.2017. u 12:03 sati.