Marketing
Tumači povijesti
Kad sam sredinom prošlog stoljeća pohađao osnovnu školu, nekoliko puta su nam dolazili prvoborci, pa čak i narodni heroji pričati i podučavati nas o teme što moramo znati o NOB-u. U naše male glavice ulazile su priče o junaštvima, teškim borbama i patnjama koje su borci za slobodu etc. proživljavali tijekom četiri godine NOB-a kao i o visokim moralnim načelima kojih su se držali.
Naravno o drugoj, tamnijoj, strani te borbe nismo čuli ništa. Za nju sam čuo tek mnogo godina kasnije. Konačno, prije nekoliko godina saznao sam i pravu istinu o pogibiji mog oca koji me nije vidio kao ni ja njega. Strijeljali su ga njegovi suborci partizani jer njegova filozofija o jednakosti svih ljudi, pa tako i običnih vojnika i komandnog kadra u njegovoj jedinici, krajem 1943. godine više nije 'držala vodu', a on se nje nije htio odreći ni uz cijenu da bude strijeljan.
I sad čitam u J.L. kako će ponovo aktivni učesnici Domovinskog rata u činu generala učiti nastavnike, a onda posljedično oni učenike, što sve učenici moraju znati o Domovinskom ratu. Životno iskustvo mi govori da pri tome treba biti vrlo oprezan, pa čak i sumnjičav, što će generali govoriti nastavnicima da se 'mora znati' kad su u pitanju događaji iz ovog posljednjeg rata. Da li će trebati opet neki novi rat da bi saznali i ono što se mora znati i ono što se, danas, ne smije znati. Bio bih sretan da ga ne bude pa makar saznali samo ono što se mora znati, ali se bojim da je to također utopija kao što je bila i utopija ono zbog čega je poginuo moj otac.
Francuzi bi rekli „deja vu“!
Post je objavljen 04.03.2017. u 17:27 sati.