Sjedim danas na balkonu. Kiša je napokon stala, granulo je sunce i to me je učinilo onako djetinje sretnom.
Sa skuhanom kavom i cigaretom u ruci, uživala sam u predivnom danu.
Duboko udahnem. Zapuše vjetar.
Ne volim vjetar, on mi donosi glavobolje. Možda zato što imam osjećaj, da svaki puta kada zapuše, otrgne dio mene. I to boli.
Sretna sam i zahvalna. Što mi je podarena mogućnost da živim, možda ne onako kvalitetno kako bih željela, ali i dalje se borim. Vidim te sitne prilike u svojoj neposrednoj blizini i radujem se njima. Radujem se što mogu hodati i pričati, što sam zdrava. Zahvalna sam na svemu.
Bacim pogled na sunce. Sija, ali je i dalje hladno.
U mislima preletim preko Zemlje i zaronim u naše vode. Poletim u atmosferu i prijeđem cijeli postanak i beskonačnost. Pomislim kako sam malena naspram svega. Onda otvorim oči, pogledam u sunce i udahnem još jednom, duboko.
Shvatim da je sve u meni. Ja jesam sve. Sav život, sve visine i dubine. Sve pukotine i sva titranja. Sve boje ovoga svijeta i tonovi u daljini. Pogledam u dim cigarete kojeg vjetar nosi i zapitam se kome ga nosi? Tko će nesvjesno dobiti komadić mene.
Svemir.
Cijeli je u meni, srce mi jako lupa.
Ugasim cigaretu, uđem u stan. Pustim da mi kaput sklizne niz tijelo. Osjetim tu crnu tkaninu na svojoj koži. Naježim se i pomislim kako je svatko sam bez obzira na to s koliko je mnogo ljudi okružen.
Pogledam se u ogledalo i osjećam koliko sam lijepa. Nasmijem se samoj sebi i zadovoljno odšetam u neizvjesne trenutke ostatka dana.
Post je objavljen 27.02.2017. u 18:53 sati.