Mima Simić: Himna ne može dugo puniti gladna usta
"Eskalacija nasilja u našoj neposrednoj okolini, kao i u svijetu, u najvećoj je mjeri posljedica njegove legitimacije kroz otvorene diskriminacijske diskurse političkih lidera: nagli porast zločina iz mržnje nakon Brexita i nakon izbora Trumpa tek je ‘ulična’, mikropolitička artikulacija makropolitičkog govora. Kod nas se nasilje također legitimiralo s vrha, kroz dijagnozu da su manjine same krive za sve što ih zadesi, baš kao i svi oni koji se usude kritizirati postojeći poredak; kroz homofobne referendume i crne rupe u obrazovnom sustavu. Čovjek ne mora biti navijač Partizana ni Hajduka, ne mora biti ni peder ni lezba da na ovakvu Hrvatsku zasuzi. A suzavac je najbolja materijalizirana metafora za strategije upravljanja postojeće vlasti. Nema tog političkog podbačaja – korupcije, plagijata, omaški u djelu ili u govoru – koji se nekom dimnom zavjesom neće uspjeti zastrti."
"Domaći politički establišment u svakom je slučaju dosljedan i vjeran sebi. Mislim da se nitko, bez obzira na političku (dez)orijentaciju, istinski ne čudi ponašanju Vlade i predsjednice: kako da osuđuju diskriminaciju kad je upravo diskriminacijski, nacionalistički/plemenski i heteropatrijarhalni diskurs kamen temeljac njihove političke platforme? Zato me mnogo više zanimaju dinamike među ljudima, građanima, političkim subjektima, susjedima. Zanima me je li moguće – nakon svih političkih debakla kojima smo svjedočili posljednjih desetljeća – domisliti jezik, govor, način komunikacije onkraj postojećih, kontaminiranih, koji bi služio kao vezivno tkivo, a ne oružje. Čini mi se da je jedna od ključnih kolateralnih žrtava domaćih politika i medijskih praksi bio upravo jezik – vjera u jezik kao sredstvo komunikacije i posredovanja istine. Kriza parlamentarne demokracije i makropolitike kriza je i jezika; relativizacije činjenica, kooptiranja i krađe diskursa. To je općeniti postbabilonski kaos u kojem je i simbolički i doslovni rat mnogo izgledniji ishod od komunikacije, bliskosti i (spo)razumijevanja. U tom smislu smatram da je ključno vratiti se jednostavnijim komunikacijama i rudimentarnim bliskostima: lokalnim zajednicama, mikropoduhvatima koji se ne daju ‘prevesti’ u govor visoke politike i kao takvi diskreditirati. Lijek za status quo lokalizacija je političkog djelovanja, kao u slučajevima borbe za javne prostore na zagrebačkoj Savici, dubrovačkom Srđu… U ovom trenutku to je jedan od rijetkih načina da se nadiđu makropolitičke rovovske ‘identitetske’ bitke i osnaže građani kao politički akteri."