Većina vas zna koliko držim do tradicije i tradicionalnih vrijednosti, skoro pa ništa. Izuzeo bih neka jela i pića spremljena na tradicionalni način, al to nije ta priča.
Jučer sam do Prometne škole i seminara, imao sam vremena, pješačio donjom cestom koja vodi uz INA-u, stare kolodvore i uopće industrijsku zonu. Područje je očito spomenički zaštićeno, uljezima se mogu eventualno smatrati partizanski spomenik i neki kiosci.
Eto spadam u te, koji pamte zlatna riječka industrijska vremena, poznavao sam izloženije riječke kurve, vrijeme opijanja po birtijama i kasnije uključenog ponekog kafića, te odlazaka u okolicu na pjevaljke, razlika prema današnjim takvim mjestima je što je tamo onda masovno lumpala i punila dekoltee pjevačica novčanicama radnička klasa, ja kao student uglavnom bi bio konstantno čašćen, a danas su to kultna mjesta najbogatije klase, zlatne mladeži. I onda i sada je to bilo sranje, al eto, bitno je bilo ništa ne propustiti.
Meni ta Rijeka ne nedostaje, ljepša mi je bez sve te raskoši, sa šetnicom po lukobranu. Ipak moram priznati da me raduju ti očuvani dijelovi puni patine, čak su mi estetski prihvatljivi, počeo sam ih cijeniti zaobilaznim putem, nakon proučavanja Boysove umjetnosti.
Ni u školstvu, barem kod kod nas umirućeg njemačkog jezika, nije sve crno, županijska šefica je već duže vrijeme moja bivša učenica i sastanci su smisleni koliko mogu biti. Al što vrijedi kad su na ra(u)kovodnim mjestima, čast izuzecima poput moje škole, uglavnom negativnom političkom selekcijom odabrane ravnateljice, kojima se patuljci iz ministarstava ne žele miješati u autonomiju izbora stranog jezika, većina naravno oštroumno forsira samo engleski, a često, isti ti rukovodioci, ne znaju osnove ni tog jezika, a kamoli nekog drugog.
Nema veze, ja nisam plemenit poput Nietzschea ("ljubav prema najdaljima", onima koji dolaze), baš me briga što odrastaju sve bedastije i indoktriniranije generacije, što političar jučer reče, oni koji će znati slušati.