Još sinoć sam imala plan… a jutros ustrajala.. dovukla sam sve svoje muze, i gospođu Volju, i gospođicu Želju, otvorila ormarek, izvadila sve već u glavi složeno, skinila kopču sa kose, olovčica, rumenilo, zadnji đir sjajilom i ajmooo…
Ispred mene je bio dan! Dan za mene! Dan bez vremenskog ograničenja..slobodna kao ptica. Odavno već sam planirala, čim se osovim na nogice, otići, ali sama samcata, malo prošvrljat po kvartu.. korak samouvjeren, ali polagan. Željela sam doživjeti i dobro zapamtiti svaki pokret, osjetiti drveće, grane, lišće, skriku djece iz parka…sva čula sam upregnila. Pozdravljala ljude, oni mene..makar često i izbjegavam sva ta pozdravljanja, umore me…čuvam energiju da ostvarim cilj. A cilj je bio, naoko jednostavan: izdržati!
Najprije kavica! Čim sam sjela, eto do mene konobara..mislin se šta sada, šta mi je ćiniti..gledan u tacnu u njegovim rukama, puna je svakavih čaša..aha, dosjetim se, treban naručiti, razmišljam i rečem nešto, a da nisan baš sigurna jesam li pogodila…nakon par minuta na stol stiže velika šolja, kavica do pola, da takvu pijem…pored, dva smeđa šečera, gledam u to, i mislin šta sad, zašto šećer…aha, pa za u kavu..sipam, mozak miće sloj po sloj paučine što se nakupila, stala sam na drugoj kesici..do pola…da valjda tako. Promješam, prvi gutljaj i to je to. Kao da sam se resetirala..dalje je išlo valjda kao, kao i prije. Slušam ljude, ne osluškujem, ali dovoljno su glasni, a i mali prostor, pa i da nećeš moraš čuti..a onda se dobra susjeda, približi, sjeda do mene..shvaća da kopam po sječanjima, i dobronamjerno, kao da mi sve ovisi baš o tim vjestima, upoznaje me sa promjenama. Kafić je promjenio vlasnika, ali večina gostiju je ista…One, šta su tu svako jutro, ne znaju zašto , nešto se domišljaju, ali će saznati, tek je friško…i tako dok san pila zadnji gutljaj i gasila drugu, otprilike san saznala skoro sva nebitna događanja u kvartu… ajde, skupi snagu, i pići polako...
nekako, ajmo reć, usput mi je jedan vrlo važan i prosto nezaobilazan dučan; kod Dore! To ja od milja. Piljarnica! Kada god san slobodna, ma i kad iman malo manje vrimena, iliti snage, najvolin dovuć se do njezinih polica… a unutra vlada šarenilo i samo, čisto zdravlje. Sve je svježe i mami ko nekad one djećje bombone...bacila pogled na sve, da znan kada ih buden slala u spizu, ali ovaj današnji dan neću se zamarat fagotima…nije bilo žena, takva ura, a meni milo, pa smo mogle na miru izmjeniti par zdravih savjeta: jedan o luku primila na znanje ... Nekako valjda motivirana temom, odlučih produžit korak… Tu u kvartu, nekih 200 tinjak metara, već duže vrimena ima da je otvoren Bio dučan. ..ali meni je to nekako stalno bilo s neruke, pa ga još nisam upoznala, onako oči u oči …
Ajmo sad, teme koje smo načele, juha do slanutka, palačinke od nekoliko vrsta brašna, itd, su mi bile najprivlačniji lajt motiv…još proći jednu zgradu, zakrenit iza, sa mogućnosti bez gledanja sa strane. Zamantat će. I eto me. Skužin nekako po slikama na staklima da sam na pravom mistu. Refuzo! To je to. Šta sad trebam..aha, imaš kvaku, i polako provjeri prostor, da te ne bi iznenadila koja stepenica. Ali nema, sve je ravno, prostrano…police pune košara, papirnatih kesa, ambalaže obične, neobićne… odakle da krenem. Predstavim se mladiću, da se ne bi čudio mom čuđenju, i krenem… grahorice, brašna, začini, grickalice, marmelade, čajevi—Raj!
Mladić mi je na pomoć. Stavlja u kesice, važe, one sa donjih polica sam uzima, ne da meni da se saginjem… upoznaje me sa još nekim namirinicama, meni nepoznatima… Evidentno je moje oduševljenje pirovim brašnom; obično i integralno, ječmeno.. A onda, sirutka, u prahu, svježi integralni kruh bez glutena, i namaz sa sjemenkama konoplje. E too.. Puna košara..malo je oteže. Mladić mi se čak ponudio da mi pomogne sve to odnijeti do doma… nije baš uobičajeno, ali kako su me žene koje su se tu zatekle, pitale i o „mojoj“ udruzi i hvalile, pričale o dobrim stvarima koje činimo, tako je i on poželio učiniti nešto zbog čega će taj dan biti zadovoljniji.
Tako mi reče. Cijelim putem do doma sam pričala. Moj užitak i raspoloženje zbog izlaska je bilo i dalje tako očito. Nisam ga ni krila. Blizu kuće sam srela moju dragu i najbližu, ko rod i bolje, susjedu. Zaustavim je i zamolim da oslobodi mladića svih tih kesica… zahvaljujem mu se, pruža mi ruku, da se upoznamo..ja sam Ante! Tada od ushita, sriče, zadovoljstva što sam vani, jednaka svima vama, nisam na prvu reagirala… ali sada kada pišem, sitila sam se jednog drugog Ante, iz jedne druge priče… ima nešto u tom..
marenda; integralni kruh, namaz sa sjemenkama konoplje, napitak od surutke! Danas je takav dan, koracima osunčan!
Post je objavljen 20.02.2017. u 17:20 sati.