Stalo mi je,
da se duša smije
radost u njoj da vlada
cjelovitosti i sklada.
Još mi je do nečega stalo,
da ovo fizičkog života još malo
živim u ljubavi sa svima
onim lošima i onim dobrima.
A kada mi do ničeg stalo nije
kad moje biće ljubav ne grije,
tada mi je oko duše hladno
a tijelo se osjeća slabo i jadno,
to mi podsvijest govori,
da me nitko ne voli.
Ima li ljubavi na ovom svijetu,
da makne sudbinu kletu,
da me vrati principu osnovnom
moje biće vapi za obnovom?
Ne želim više mrvicu ljubavi moliti
htjela bih joj stalna suputnica biti.
Svaki bi čovjek ovo mogao reći,
dok traži put ka postojanoj sreći
i ja sam to često mislila,
dok nisam ljubav ostvarila.
Nedostatak ljubavi traži zaborav
od biti kriv i prav,
od neispunjenih nadanja životnih
i svih situacija koje se smatraju sramotnim.
A kako čovjek zaboraviti može,
kada se izdaje jedna za drugom množe,
jer priznanje samoizdaje
najbolje rezultate daje?!
Tada se osjeti zaštićenost u nutrini bića
a na vidjelo dolaze ispravna otkrića
u kojima se svaka situacija može mijenjati,
ako će se u nju dubinski gledati.
U takvim trenucima svakom stalo bude
da oplemeni sebe i usreći sve ljude,
stalo mu bude za svako živo biće,
a iscjeljenje postane, otkriće,
u duši se smiješi sjetno
radosno i stalno sretno.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8100-20-8
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.