"Gost na N1 televiziji u emisiji Veto bio je ministar energetike i zaštite okoliša Slaven Dobrović koji je najavio skoro poskupljenje struje.
Razlog je povećanje naknade za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije. Teret neće snositi samo opskrbljivači nego i građani.
''To će se desiti prije polovice godine, ali to će biti mala promjena. Par postotaka 4, 5 ili 6 posto. Takva je situacija, mi moramo naći izlaz'', rekao je Dobrović dodavši kako na to neće imati utjecaja lokalni izbori.
''Moramo to napraviti što prije, čim donensemo zakonske dokumente'', kazao je Dobrović, piše N1."
O novom udaru na džepove građana, ministar u dvije-tri rečenice. Škrto na riječima, a ne može rječitije. Izostanak truda, čak i za muljanje (kao što je recimo smuljan neupareni RF spektar), više no jasno još jednom govori o podrazumijevanju građanske inertnosti (tupila).
"Takva je situacija, mi moramo naći izlaz"? Rečenična slika slijeganja ramenima, očaja, nemoći, bivanja uhvaćenim u zamku, nepostojanja drugog rješenja - navodna bezizlaznost u tolikoj mjeri da je čak i pokušaj objašnjenja ili muljanja postao suvišna i nepotrebna obveza takvom zarobljenom i opterećenom nesretniku bez drugog izbora osim da nam opet zavuče prste u novčanike. Jadničak. Još će dušmani reći da je sam birao biti haračlijom, a on na mukama i duševan i spasitelj skroz naskroz.
Ovdje možemo pretpostaviti sljedeće opcije. Ministar govori potpunu i objektivnu istinu, i za situaciju kakva god ona bila i zbog čega god ona bila (jer nemamo što propitivati ako je ministar rekao da je tako i da se izlaz mora naći) ne postoji izlaz osim guljenja građana, i samo dodatno financijsko opterećivanje građana spašava HEP i Hrvatsku. Druga opcija dopušta da ministar ne govori potpunu istinu i da dakle ipak zna kako (da zna za postojanje rješenja tj. izlaza koji ne bi bio na direktni teret građana), ali da iz nekih razloga, bilo direktive bilo interesa, bira lakši izlaz u djelovanju na štetu građana. Ovoj opciji naginje i fraza "mi moramo naći izlaz" kojom činjenicu da je izlaz već našao (u poskupljenju na račun građana) iz nepopularnog činjeničnog perfekta verbalno transportira i skriva u neodređeni futur. Treća je opcija da ministar doista ne zna kako riješiti problem te odgovornost za štetu (poskupljenje) želi prebaciti sa sebe i svog resora na situaciju koja je "takva" da mu ne pruža izlaz. Posljednje opcije dopuštaju pitati, pa pitam: ali ministre, doista, kakva je situacija da bi vas eskulpirala od odgovornosti? Struja je skupa? Ili dugovi su skupi? Što je i kako učinjeno da bude manje skupa? Ili dugovi manji? Servisira li Vlada RH i Ministarstvo energetike primarno hrvatske građane ili opskrbljivače? Plaćaju li korisnici i ovaj put obvezu i loše poslovanje države?
Abeceda odgovornosti političkih i javnih funkcija u uređenim zemljama glasi: ako ti nemaš odgovor (ako si nesposoban) - zna se procedura. Ustupi mjesto drugomu. Ako nisi u stanju iznaći prihvatljiv izlaz (rješenje), sve osim ostavke su isprazne i zavaravajuće riječi i geste osobe čiji je jedini i to masno plaćeni posao upravo iznalaženje (drugih) prihvatljivih rješenja. No bilo bi, naravno, naivno očekivati da će je tuzemni ministar sam dati. Kao i u Hrvatskoj očekivati rumunjski scenarij masovnog izlaska građana na ulice u zahtijevanju odgovornosti (pogotovo zbog nečeg, jel` te, "banalnog" kao što je novo poskupljenje struje).