"....Maybe I'm foolish
Maybe I'm blind
Thinking I can see through this
And see what's behind
Got no way to prove it
So maybe I'm blind
But I'm only human after all
I'm only human after all
Don't put your blame on me
Don't put your blame on me...."
Sve te male "igre", razgovori i pozivi su me stavili u neko čudno stanje svijesti...
Ono dječje u meni što žudi za happy endom zaboravilo je na SVE loše i priželjkivalo happy end, a ono moje odraslo je vikalo na sav glas "opasnost, opsanost!!!"
Koga slušati?
Nisam znala, osim što sam osjetila neopisivu sreću umotanu u strah...
Zvuči nemoguće?
Moguće je moguće...
A onda smo se čuli dan kasnije.
Tom je izronio u svoj svojoj veličini i veličanstvenom sjaju.
Bio je maaaallllčice nervozan i puhao je već na početku razgovora.
"Došlo je do promjene plana" rekao je kad sam se javila na telefon "vodim klince u kino sutra pa se nećemo vidjeti.
"Oooookkkkeeejjjj" odgovorila sam sa upitinikom iznad glave "Šta idete gledati?" pitala sam
"A kaj, pa uzbunu na zelenom vrhu, a šta drugo?" odgovorio je s dozom nervoze u glasu.
"Pa fino, lijepo se provedite" odgovorila sam.
On je nastavio u revijalnom tonu "I izbij si iz glave da ćemo ići u kino!" podigao je glas "šta si ti zaboravila u kom smo nas dvoje odnosu?"
"Neee..koliko se sjećam ja sam napucala tebe" odvratila sam
"Da, nakon što sam ti ja dao tisuću povoda" odgovorio je.
Samo sam promrmljala, a on je nastavio "Možemo na kavu u ponedjeljak ili u srijedu"
"čekaj što ne ideš ti u srijedu u Sloveniju?" nekako sam automatizirano upitala dok mi se u trbuhu radio čvor
"Krećemo u četvrtak ujutro." odvratio je sasvim normalnom bojom glasa.
Meni je zvonilo na uzbunu i odzvanjalo mi u glavi...sekundu normalan sekundu zvijer...bipolarac?...strah se povećavao ali nisam htjelča da on to osjeti i krene se njime hraniti.
"A utorak?" upitala sam iako me istini za volju nije interesiralo. Nadala sam se da je našao novu žrtvu i da ću ja unatoč svojim samouništavajućim porivima izbjeći daljnje maltretiranje.
"U utorak imam planove!" rekao je pompozno.
"Aha, ok" odvratila sam i pomislila to je to! a onda je on nastavio.
"A ježi ga, kako si ti otišla u Tajland tako sam ja utorkom i četvrtkom uveo treninge u teretani. Vježbam na snazi"
Nije mi bilo jasno zašto mi se opravdava.
Dijete u meni je opet htjelo njegov zagrljaj a ja sam ga stišavala.
"Pa to je lijepo, drago mi je zbog tebe" rekla sam i nastavila dalje "Negooo, zašto ti uopće želiš samnom na kavu?" napokon sam izustila da razriješimo nedoumice.
"Paaaa" zastao je a zatim nastavio "da mi vratiš stick!" napokon je završio rečenicu i nasmijao se.
"Ahahahahahahahaha" nasmijala sam se i ja "Gle, stigla sam na odredište, čujemo se!" i opet sam po treći puta unutar tjedan dana prekinula poprilično naprasno naš razgovor...ili šta god je to bilo...
U Point sam na kavu sa Eve sam došla blijeda sa usiljenim smješkom.
Opet sam imala onaj ružan okus u ustima baš kao i na dan Nove godine
Trbuh mi se grčio.
To je bio zadnji kontakt mene i Toma.
Nisam zvala.
Nisam pisala poruke.
I kako pjesma s početka kaže, a mislim da mi jako dobro u ovom trenu odgovara...
"....Možda sam luckasta
Možda sam slijepa
Misleći da mogu vidjeti kroz ovo
I vidjeti što je iza
Nemam načina da se to dokaže
Dakle, možda sam slijepa
Ali nakon svega ja sam samo čovjek
Ja sam samo čovjek nakon svega
Ne krivite me
Ne krivite me..."
...na kraju balade...i ja sam samo čovjek.....
Post je objavljen 12.02.2017. u 12:01 sati.