8.02. se navršilo 25 godina od prvog sudjelovanja Hrvatske na Olimpijskim igrama, to se desilo u Albertvilleu na Zimskim olimpijskim igrama 1992. Tada je voditeljica misije hrvatske reprezentacije bila Sanda Dubravčić, nekada vrhunska klizačica, s nizom sjajnih rezultata, među kojima su srebro na evropskom prvenstvu i 10. mjesto na ZOI (u Sarajevu). Tim povodom Dubravčić je izjavila:
„Danas je i dan kada sam, prije 33 godine, upalila i olimpijski plamen u Sarajevu, tada kao aktivni sportaš. Tada je to bilo za Jugoslaviju, osjetilo se, osjetila se razlika. Osjetila se razlika da je ovo bilo za nas, za Hrvatsku. Tada sam bila Hrvatica u Jugoslaviji, a ovdje sam bila Hrvatica u svojoj državi.“
Što smo saznali iz izjave Sande Dubravčić? Oni koji duže prate sport, već su znali da je Dubravčić zapalila olimpijski plamen u Sarajevu '84, kao što je i poznato da je olimpijsku zakletvu pročitao Bojan Križaj. Bolji poznavatelji sporta iz tog vremena također znaju da su to zaslužili svojim rezultatima, jer su bili najbolji jugoslavenski sportaši u zimskim sportovima tih godina, oboje su bili među najboljima u svijetu u svojim sportovima, Sanda u umjetničkom klizanju, Bojan u alpskom skijanju. Nakon prve rečenice, pomislio sam da se Dubravčić, s ponosom (s razlogom naravno) sjeća da je na isti datum, ali osam godina ranije, kao predstavnica zemlje domaćina, imala tu čast da upali olimpijski plamen, što je ujedno bilo i priznanje za njena sporstka postignuća, što je privilegija koju je do sada imao tek dvoznamenkast broj sportaša u povijesti olimpijskih igara.
I taman kad čovjek pomisli „napokon jedna normalna sportska izjava, bez domoljubnih lupetanja i spominjanja tog famoznog nacionalnog naboja“, dolazi nastavak da je to bilo za mrsku Jugoslaviju, te da se '92. osjetila razlika, jer je to bilo za voljenu Hrvatsku, kako je to lijepo rekla Sanda nakon dramatske pauze: „osjetilo se!“. Jer je ovo bilo za nas, za Hrvatsku. A ono '84. nije bilo samo za Hrvatsku, jer je osim za Hrvatsku bilo i za još pet republika, te dvije autonomne pokrajine kao bonus. Razlika je evidentna, teško se ne složiti sa Dubravčić.
Što se još može izvući iz njene izjave? Da je '84. bila Hrvatica u Jugoslaviji, a da je '92 bila Hrvatica u Hrvatskoj. Još se može izvući koju je državu predstavljala '84. a koju '92, a ta informacija nije valjda nikoga šokirala ni zaprepastila, pa joj ne treba davati previše značenja, no ono što je bitnije je to da se jednako izjašnjavala i '84 i '92. u ogromnom razdoblju od čak osam godina, pa što drugo reći nego „svaka čast Sanda na dosljednosti!“. Cijela njena izjava, bolje reći povjeravanje hrvatskoj javnosti, je neprocjenjiva, nesumnjivo će poslužiti za bolje poznavanje navedenoga razdoblja naše povijesti.
U defileu učesnika ZOI '92 sa Dubravčić je učestvovao i tadašnji predsjednik HOO Antun Vrdoljak. I dok se prije natjecanja običaj pratiti zdravstveno stanje i kondicionu pripremljenost sportaša, Vrdoljak je postavio novi standard, a to je da je podjednako bitno, ako ne i bitnije za nacionalni naboj, kakva je pripremljenost sportskih funkcionera, te nam je otkrio kakva je ona bila: „Mi smo jedva hodali, noge su nam popustile, ali izdržalo se... Lijepo, vrlo lijepo.“ To je pravi olimpijski duh!
No kad se prisjećam ta dva događaja, prvog u kom glavna junakinja ove priče pali olimpijski plamen, i drugog u kome je s njom u defileu na otvaranju ZOI naizgled sporedni lik (ali itekako jedan od glavnih likova tih godina), dokazani štetočina u hrvatskom sportu, javnoj televiziji i u filmu (od 1990. pa nadalje), kao i Sanda mogu reći da se osjetila razlika, sjećanje na Vrdoljaka u defileu mi izaziva muku u želucu. Tu se slažemo – osjetilo se!
Post je objavljen 10.02.2017. u 23:55 sati.