U ovom periodu sam sponznao važnost nade, a i osjećaj beznadežnosti. Nada ti daje neki elan, poboljšava samopouzdanje i vjeru da će težak period proći i da su bolji dani iza ćoška. S druge strane, kada nemaš makar jednu opciju čijem se rezultatu nadaš, osjećaj je strašan. Uhvati te paraliza, misliš da si nesposoban, manje vrijedan. Mislim da je u tim trenucima važno se trznuti i tražiti izlaz, tražiti nove opcije, kopati, grebati. Iako je neizvjesno da ovo za posao u Njemačkoj uspije ipak mi je to dalo neki polet. Ako i ne uspije, uspio sam ući u neki krug interesantnih kandidata, što znači da ipak imam neke šanse, pa i dalje šaljem aplikacije. Vjerujem da ću negdje na kraju uspijeti. Moram.
S druge strane, šaljem aplikacije i ovdje. I na kraju, ima još neka opcija koju gura moj veliki drug. Nema predaje, ako nema nade, kreirat ću je.
No, pored nade, rate kredita i računi uredno stižu. Djevojka me gura koliko može. Kod roditelja sam, od njih pare ne tražim, dovoljno je što me hrane i što sam pod njihovim krovom. Mislim da sam prebrzo zaboravio koliko to znači. Dok sam imao super plaćen posao, nisam ih dovoljno cijenio. Bio sam veoma sebičan i gledao samo da ugodim sebi i svojim prohtjevima koji mi tada nisu izgledali tako nego da je to "normalno". Želim da ostavim ovaj pisani trag i obećanje da ću im se odužiti na svaki mogući način.
Post je objavljen 08.02.2017. u 11:32 sati.