Da je lako, glumac bi bio svatko!
Svojevremeno, kada smo u kući bili samo na jednoj platnoj listi; okušao se čovjek moj biti glumcem. Prijaviš se u neku agenciju, poslikaju te i onda zovu na castinge, prema potražnji i potrebi.
Kako se on poslikao i registrirao; telefoni su počeli zvoniti. Ulogica u sapunici, statiranje u filmu; snimanje reklama !!
Ohoh, pa nije to loše ,pomislila sam . Daj da se i ja prijavim, nisam ni ja grda; tko zna, možda me netko i nazove. I prijavim se, poslikam se.
Ni P od poziva. Godinama. Promjenilo se i doma s(r)tanje, više nije bila samo jedna platna lista. Prorijedila su se i snimanja muža mi; nije imao više vremena, stalni radni odnos, puno radno vrijeme!
Tu i tamo, kada bi stigao, odazvao bi se na pokoji casting, i opet ja s njime. Nedugo smo baš odradili jedan. Kad, zvoni meni telefon prije koji dan; trebaju me, uloga je tu. Ohoho, opalac! Slušam ja o čemu se radi, i već mi sve lagano pada u vodu. Pa kada sam i čula visinu ( nizinu ) honorara; totalno sam se razočarala.
Ne, nisam ja za glumce, barem ne za ozbiljne. Jer, da bi se anonimac probio, mora prihvatiti što god ponude i za koju god mizeriju to ponude. Uvjek postoji mogućnost da će te netko zapaziti; a možda i ne. No, oni kojima je gluma prvi plan i životni san , oni ne kalkuliraju nimalo; grizu na sve i svašta.
Mom karakteru je nepojmljivo glumiti nešto tako priglupo pa se onda još i obvezati ugovorom da TV kuća ima dvje godine pravo isto to smeće ( i tebe u tome ) reproducirati. A sve za ni 500 kuna.
Ma nema čanse, neka samo neko drugi glumi.
Jer da je glumac biti lako, glumac bi bio svatko.
Post je objavljen 07.02.2017. u 09:16 sati.