Uporno činim isto. A što ću kada drugačije ne mogu.
A tko li sam da bi mogao? Išta? Išta, kada sam mislima u svijetu svojih misli, te uvjerenja po njima.
Kada sam molio za spoznaju sebe i ovoga što mi se životom događa, dobio sam u trenu kao odgovor zorno jasnu spoznaju vremena. Nekim mirom sam osjetio da će mi trebati vremena da prihvatim odgovor. Za valjan odgovor treba biti spreman. Vremenom sam gradio svijet svoj; svijet sazdan mislima i viđenjima. Za osvijestiti taj proces potrebno je vrijeme koje kao spone povezuje postojanje. Zar moći je sve to obuhvatiti trenom? Trenom čovjeka. A molio sam; i spoznaju takovu dobio sam.
I prošlo je od tada petmaestak godina.
Pa dobro; izgleda mi dobro da sam toga svijestan.
Počela je misao preslagivati suprotnosti. One su joj materijal. Ako suprotnost ne nalazi, ona će je izmisliti. Sav, njoj dostupan, svijet čine suprotnosti. Ima to smisla, jer razlike se uočavaju i nosioci su procesa, kretanja, oromjena ... života. Svijet po mislima uvijek ima ono drugo; ono prema čemu nešto postoji, pa makar to bilo ništa. Tada to ništa postaje predmet pitanja. Zanimljivo je da u osnovi postoji dvojnost. Pa i mnoštvo je vrsta dvojnosti. E, tu nešto ima; nešto mišlju dokučivo. Analiziranje. Misao sama razdvaja, da bi mogla sa time raditi. U startu je dvojnost viđenja; ja kao gledatelj i objekt koji gledam. To je kao ja i komad torte, koji ću smazati. Misao tu dođe kao probava. Nije slučajno pred problemom kazati da ga ne možemo probaviti.
I opet dvojnost. Jedno je što to radimo u svijetu svome, a drugo što to stvarno radimo. To je pitanje svijesti.
Stvaran svijet je drugačiji nego što ga vidimo. Viđenje je činjeno dvojnošću, a stvarno je to što je.
Gledam i čudim se postojanju. Koliko li apsurda u tome; u osnovi postojanja! Gledam, a ne vidim, da gledam. To je moje gledanje; moj odnos prema Istini. Taj odnos proglašavam istinom u ime Istine u Njenoj punini. Zavaravam li ja to sebe, nesvijesno? Pa i to je život Istinom dat. Je li i to dvojnost?
Mislima su mnoge 'igre' moguće. Ona spaja razne utiske iz raznih vremena, mada Istina je uvjek sada. Te misaone konstrukcije se i rasplinjuju. Čovjeku je često bolno suočenje sa Istinom kod indentifikacije sa misaonim konstrukcijama.
Pa čuda onda ne postoje. Jest osjećaj čuđenja pred nepoznatim. Nepoznato ne znači i nepostojeće.
Istinom se postoji; Istinom se živi. A što je onda misao?
Vezana na osjetila i procese života ona ih slijedi. Stvara viđenja, zaključke, imaginira ... Takova našoj svijesti predstavlja stvarnost, pa i nas same. Na taj je način stvaratelj naše slike svijeta. Naziva i služi se nazivima.
Pa, je li to čudo? Ili možda i nije?
Ha, ha, razmišljate, zar ne. Ljudi smo.
Mir i blagoslov Vama. Neka Vam spoznaja Istine donese radost. Život je Istina. Voljeti život je voljeti Istinu; svakim trenom, jer ona je u svakom djeliću postojanja svakoga trena.
Voli Vas Mladen ... :)
Post je objavljen 03.02.2017. u 13:25 sati.