Marketing
Pjesnik Sarajlić i prijateljovanje
Jučer sam u biblioteci sasvim nenadano naletio na Sarajlićevu knjigu "Koga će sutra voziti taksisti". Na tog pjesnika sam uglavnom zaboravio, štoviše, mislio sam da je kao i svi klasici odavno mrtav. Prijatelji iz Sarajeva s kojima sam poslije rata komunicirao, iako iz umjetničko-filozofskog miljea, nisu ga spominjali. Ovaj put sam što inače ne radim, prvo išao čitati onu bilješku o piscu, u trenutku kad mu je Feral Tribune izdao ovu knjigu on je bio živ, cijeli rat je proveo u Sarajevu. Guglao sam čim sam stigao doma, umro je, al u dvadesetprvom stoljeću. S njim nisam kao s nekim tamošnjim velikanima riječi imao sreće piti za kavanskim stolom, ali dva čitanja poezije pamtim, jedno njegovo još kao pravi mladac, te jedno Kiševićevo u Crikvenici, govorim o autorima na ovdašnjim jezicima.
U knjizi su Sarajlićeva sjećanja, poimence, na prijatelje i bivše prijatelje, zanimljivo za nas koji smo dosta njih znali, stil pisanja mu je jednostavan, čitljiv, prepoznatljiv. Ono što mi je prvo upalo u oči je koliko ljudi on titulira prijateljima. Zamislio sam se, tu sam jako siromašan, većina onih koje sam smatrao takvima se preselila ili na daleke kontinente ili u vječnost. Doduše i danas se povremeno družim s ljudima.
p.s.
Kiši, po polumraku moj fotić štrajka.
Post je objavljen 02.02.2017. u 12:05 sati.