Pregled posta

suzama l'epim tapete vol.901

...milujem svoju vjenčanu tetovažu...

Da, da...imam tetovažu na lijevoj ruci. na šaci.
Prava vjenčana.
Kao takvu sam ju stavila na face.
Bilo je svakojakih komentara.
Uglavnom divna i krasna do onih jel to trajna ili privremena i ako je svadbena kad ce svadba.
Paaaa svadba ce u vrijeme trajanja tetovaže, of skroz!!!
Tetovaža je naravno...privremena.

Koliko god da mi se sviđale tetovažeod kada znam za sebe, nikako nikada nisam imala hrabrosti staviti jednu trajnu na sebe.
Uvijek mi se iznova postavljalo jedno te isto pitanje.
Kako donjeti odluku koja će te obilježiti za cijeli život i stalno živjeti sa istom?
Nekako nikako nemogu to pojmiti.
Iako sam takvih do sada odluka donjela zasigurno pregršt.

No dobro, šta je tu je, svadbenu tatoo imam, a muža?
Pa..imam sebe!

Sinoc sam bila sa jednim kolegom statičarem na kavi.
Mlađi od mene nekih 7-8 godina, lajav, oženjen, ja ga, naravno privlačim.
Bilo je tu svakojakih pokušaja s njegove strane, no ja sam ostala nepokolebljiva.
Jučer na cugi smo osim posla razgovarali o muško ženskim odnosima.
"Čekaj malo" rekao je u jednom trenu "taj tvoj bivši je znači dolazio kod tebe na doček Nove godine i znao je da će biti sexa?" upitao je.
"Pa dogovor je bio da ćemo provesti noć skupa po prvi puta u našoj vezi, a sad kad s nekim provodiš noć, vrlo vjerojatno znaš da nećeš cijelu noć spavati" odvratila sam
"Dakle, znao je" konstatirao je sam sebi "i umjesto da bude SRETAN on je dramio????Pa u pičku materinu pa kud taj svijet ode!" podviknuo je "jebali ih sve američki filmovi, pa to više ništa nije normalno!!!Kako to muškarac drami? Kako ga nije sramota? Pa ako drami onda znači da je on slabiji i da njemu treba muškarac?!!!" već je bio iznerviran

I tako mic po mic došao je do zaključka koji sam čula već podosta puta.
"Znaš" rekao mi je ispod glasa "ti vrijediš. Dobar si drug, pametna si. Jaka si. Nije još naišao taj muškarac dovoljno jak za tebe. A niej da ne postoje. Ima jih, al su papci zauzeti ganjanjem glupih manekenki. Tebi treba netko s kim možeš popričati ujutro, nakon." završio je.

Evo i sad susprežem suze.
Sinoć sam, nakon njegove izjave maltene otrčala u toalet.

E sad...
Trenutno sam u stanju da više jednostavno NE ŽELIM pokušavati.
Dosta mi je promašenih slučajeva.
promašenih veza.
Nesamopouzdanih poremećenih muškaraca.
Dosta mi je.
Ne ide više.
Nemam snage a niti volje.

A sad vratimo se na još jedan u nozu mojih promašaja...

..dakle....Stara godina, priča o mami...
Tom mi je ispričao kako se posvadio s mamom oko hrane.
Da je spremo tjestetninu i ona ga je upitala "Imaš li dosta tjesetenine?"
Odgovorio je "Da, za mene."
Ona ga je nakon toga upitala "Imaš li dosta umaka?"
"Da za sebe." odgovorio je, smiješao tjesteninu i umak i sve sručio sebi u tanjur.
Mama mu je nakon toga, zaplakala.

e sad....
jel ta priča istinita?
On je na Staru jeo doma tjesteninu?
Nije mu mama spremala kao inače?
...istina je i on je toliko sebičan i neosjetljiv?
...bilo kako bilo...ni tu mu nisam vjerovala na riječ.

Nedjelju, prvog prvog smo se još čuli.
Dobila sam par fotki sa utrke i čula oduševljeni raport o ljudime koje je na trci sreo.
Sve je bilo u redu...
Bar se tako činilo.
ponedjeljak i utorak se nismo vidjeli. Kod Toma su bila djeca za zimske praznike.
Nebitno.
Bilo kako bilo, u meni se skupljala ljutnja.
U srijedu sam, sa visokim postotkom napada hormona u pmsu napokon otvorila usta i pozvala Toma na red.
Napomenula sam mu kako je do sada imao dvaput izljeve koje radi svako dva tjedna, i da su mu izljevi oprošteni ali ne i zaboravljeni ali da se NIAKD za iste nije ispričao niti pokazao bilo kakvo žaljenje.

A ja sam zahtjevala ispriku.
Bilo mi je dosta više dramljenja glumatanja s njegove strane i konstantnog psihičkog iscrpljivanja.
Htjela sam ispriku!
I nisam se htjela maknuti sa mrtve točke bez isprike!
Bila sam nepokolebljivo isključiva.

U djeliću sekunde mi je sinulo da mu pružam izlaz iz veze jer kako reče "on ne griješi i nema se potrebu iospričavati jer je kako on hoće ili nikako" (mooooooožeeeeešššš misliti!!!) ali sam nabrijana hormoima u tom ludom pohodu bila stvarno nepokolebljiva.
Bolioo me kua hoće li otići ili ne.
Bilo mi ga je stvarno DOSTA!

čak sam mu u jednom trenu napisala nešto kao ..."Ako ne znaš kako se ispričati, GOOGLEAJ, pitaj nekog iskusnijeg kolegu/kolegicu, nije me briga, zahtjevam ispriku!"
I završila sam rečenicom "Kako si ti težak slučaj, prihvaćam i pisanu ispriku, ali bez isprike ne idem niti makac s ovog mjesta gdje sam i to je zadnje!"

Umjesto rečenice "Ja se nikome ne ispričavam" koju sam očekivala sad malo bolje kad razmislim možda čak i previše, dobila sam "Neću pisati, ja takve stvari rješavam face to face. Vidimo se kod tebe u kvartu poslije posla"

....bila sam sva u čudu...



Post je objavljen 31.01.2017. u 12:47 sati.