Marketing
Kako je samokontrola povezana s agresivnim ponašanjem?
Pretpostavljam da ste svi u sebi već odgovorili na pitanje u naslovu. Sigurno imate vlastito mišljenje koje je potkrijepljeno iskustvom. S obzirom na to da sam jako usmjerena na emocije kod djece, pokušala sam pronaći članak koji će se najbolje dotaknuti ove teme, ali da je on naravno novijeg datuma. Koliko s djecom zapravo pričamo o emocijama? Na koji način razgovaramo s djevojčicama, a na koji s dječacima? Možda će vam se nakon što pročitate ovaj post promijeniti načini komunikacije s malim dječacima.
Svakako preporučam čitanje članka autorica Brajša-Žganec i Hanzec, koji je dostupan na ovom linku.
Socio-emocionalna kompetencija je jedan segment koji se sve više spominje kod odgoja i obrazovanja djece. Ono obuhvaća niz različitih mogućnosti i/ili kapaciteta pojedinca koja mu omogućuje adekvatno funkcioniranje u interpersonalnim vezama (Brajša-Žganec, Hanzec, 2015). Najčešće se u ovom aspektu istražuje o prosocijalnom i agresivnom ponašanju. Agresivno se ponašanje gleda kao negativni indikator socijalne kompetencije, a odnosi se na namjerno ponašanje, koje može biti otvoreno ili prikriveno, s ciljem da se ošteti druge (Aronson i sur., 2005; Brajša-Žganec, Hanzec, 2015). Ovakvo se ponašanje (koje je češće kod dječaka nego kod djevojčica) može detektirati još u vrtiću, a ono se kasnije iz fizičkog pretvara u verbalno zlostavljanje i agresiju.
Emocionalna je kompetencija usko povezana sa socijalnom, a odnosi se na individualnu uspješnost u pokazivanju emocija kod društvenih odnosa (Saarni, 1999; Brajša-Žganec, Hanzec, 2015). Ona djeca koja su bolja u prepoznavanju i pokazivanju emocija se bolje snalaze interakcijama među vršnjacima i popularniji su među njima. Rekla bih da ako ovo vrijedi u životu odraslih, zašto bi djeca bila iznimka? Zasigurno ste se pronašli u situaciji gdje ste pokazivali empatiju prema vašem prijatelju, kolegici i vama bliskoj osobi, ali ste bili i u suprotnoj situaciji kada možda niste imali vremena ili interesa za vašeg sugovornika. U kojoj ste od navedenih bili prihvaćeniji, odnosno nakon koje bi se situacije bolje govorilo o vama? Jednako tako vrijedi i kod djece. Ipak, odgojitelji/učitelji govore kako su dječaci koji su emocionalniji i imaju manju regulaciju i nekonstruktivne vještine nošenja u određenim situacijama, imaju veće tendencije agresivnog ponašanja i neprijateljski se ponašaju prema ljutnji vršnjaka (Murphy, Eisenberg, 1997; Brajša-Žganec, Hanzec, 2015). Ovdje se javlja samoregulacija koju Rothbart i Bates (1998; Brajša-Žganec, Hanzec, 2015) opisuju kao sposobnost reguliranja vlastitih emocija, pažnje i ponašanja, te se ona često gleda kao dimenzija temperamenta koja se temelji na individualnim karakteristikama pojedinca. Ova sposobnost utječe na ponašanje individue još od rane dobi.
Upravo zbog toga što samoregulacija i razumijevanje emocija vodi do kasnije uspješnosti u međuljudskim odnosima, potrebno je vidjeti kakva je povezanost između navedenog i agresivnog ponašanja kod vrtićkih dječaka, s obzirom na to da su to komponente socijalne i emocionalne kompetencije na koje se može utjecat kako bi se smanjila manifestacija agresivnog ponašanja. Autorice su provele istraživanje u kojem su uključile 241 dječaka (između 3 i 7 godina). Odgojitelje su uključile u procjenu dječjeg agresivnog ponašanja, roditelje u procjenu dječje samoregulacije, dok su o dječjim emocijama razgovarali sa svakim dječakom zasebno. Rezultati pokazuju kako se agresivno ponašanje kod dječaka može predvidjeti namjernim opažanjem. Jednako kao što pokazuju prethodna istraživanja, tako i ovo potvrđuje da će oni dječaci koji bolje razumiju emocije i imaju bolju samoregulaciju manifestirati manje agresivnog ponašanja. Prema tome, razvijanjem samoregulacije i poticanje na razumijevanje emocija može doprinijeti smanjenju agresivnog ponašanja kod vrtićkih dječaka.
Pretpostavljam da se rezultati poklapaju s vašim odgovorom na samom početku? Zanimljiv je podatak koji je dobiven u ovom istraživanju da će djeca iskazivati veći stupanj agresivnog ponašanja kod majki koje imaju niži stupanj stečenog obrazovanja. Možda je to zbog toga što djeca kod kuće ipak pretežno provode najviše vremena s njihovim majkama. Njihovo se obrazovanje može povezati s njihovim karijerama, a autorice nalažu kako su inače lošija obrazovna postignuća majki povezana s lošijim socio-ekonomskim statusima. Ako mame imaju lošije obrazovanje, postoji mogućnost da će imati lošije poslove i više će morati brinuti za zadovoljavanje obiteljskih primarnih potreba nego što će imati vremena biti s djetetom. Ipak, gdje je u ovoj priči otac? Izgleda kako tate i dalje imaju veće obveze oko posla no što to imaju oko odgoja vlastite djece. Mislim da bi se oboje u jednakoj trebali uključiti u odgoj djece.
Možda sam u krivu i imam utopijsku sliku obitelji gdje je to moguće. Što vi mislite? Kako to da se samo mamino obrazovanje pokazalo značajnim za djetetovo agresivno ponašanje?
A uostalom, kako je moguće odgojitelje pripremiti na ovakve poteškoće?
Brajša-Žganec, A., Hanzec, I. (2015). Self-Regulation, Emotion Understanding and Aggressive Behaviour in Preschool Boys. Croatian Journal of Education: Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, 17(Sp.Ed.1), 13-24. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/137683, pristupljeno 29.01.2017.
Post je objavljen 30.01.2017. u 17:23 sati.