Marketing
dvorac
Kad su Draškovići i ini velikaši gradili dvorce i ladanja diljem Hrvatske
nisu ni slutili da će jedno stotinjak godina kasnije običan puk zalaziti
u te nastambe. U djetinjstvu sam živio na više takvih adresa.
Taborsko
Preko puta crkve u bivšem samostanu bila je četverogodišnja škola
u kojoj sam stanovao s mamom godinu dana. Rana jutra na širokom
prozoru i igra u tišini. Jedne noći oči vuka u mraku preko puta. I
ništa više. Tu sjećanje prestaje.
Velika Horvatska
Dvorac. Prizemlje lijevo. Vani platana u čijoj sjeni igram razne igre.
Šestogodišnja škola - navlačim za kečke Milku iz šestog razreda.
Sjedim iza nje jer vani pada kiša, a ovako me i mama ima na oku.
Ja sam prvoškolac. Ta ista Milka pojavit će se na školi Medvedgrad
kao roditeljica moga učenika. U susjedstvu učim pačiće plivati i
roniti. Proganja me ta pačad. Ma ne pačad nego susjed. Opet sam
rekorder u trčanju. Mama rješava problem. Sada kad jutrom
prolazim kraj jezera uživam kad vidim mamu patku sa šestero
malih, sada bi Rea za njima, ali ona zna da ne smije.
Trčao sam još jednom kad su nas došli cijepiti protiv tuberkuloze.
Upraviteljičin sin i ja nestali smo u šumi i pojavili smo se tek navečer
kad je zrak bio čist. To su bili dani kad su djeca dolazila u školu
bosonoga pa sam i ja do prvoga snijega hodao naokolo bos. Dolje
u selu nije bilo kuće za koju nisam znao koliko je krava i konja u njoj.
Na pašu sam jahao u proljeće. Regoč i Kosjenka su uvijek asocijacija
na te dane. A tek kiselo mlijeko i mlada salata! U proljeće drugo
nisam ni jeo. Znao sam uvijek gdje će toga biti i kao «učiteljkin» sin
nisam imao problema s tim. Mama je u kasne večeri vodila seoski
KUD. Pisala je dramatizacije koje je dobro uvježbala. Bilo je veselo.
Ja sam bio patuljak u Snjeguljici. Nedjeljom smo kriomice (kao)
odlazili u susjedna sela per pedes apostolorum na misu jer učitelj
nije smio na misu u svome selu.
Bila su luda putovanja za 29. novembar i Prvi maj za Zagreb. Bus je
vozio do Velikog Trgovišća i nitko nije znao za Franju koji će kasnije
i muzej dobiti. Kakav je to bus bio! Stara raga koju je na brdima, ne
malo puta, trebalo gurati. Na vrhu brda svi u i na (doslovce) bus i vozi
se dalje. Onda čekaš vlak za Zagreb. Oće – neće. I kad se, srećom,
utrpaš, stojiš na jednoj nozi i slušaš pijane Zagorce jer praznik je pa
«Kulike tulike, samo nek se pije. Dajte i malom da proba». A moja
mama zadrti anticuger uvijek se bunila jer «od vina boli glava». A onda
Zagreb, kolodvor, Tomislav, Gregorjančeva, dida i bakica. Važno da
ima kavice bijele. Pod prozorom klavir, a kroz prozor tužna vrba i zvuk
tramvaja. Zvezda – Mihaljevac ili Zvezda – Mirogoj. Sutra ćemo
Franjevcima na misu. Mistika. Latinska misa i plavi svod iznad oltara.
Poslije ću s bakicom u zdravljak i u Šumicu (park Ribnjak) na njihanje.
Za dva dana povratak, ali sada busom s Langovog trga za Tuhelj,
Horvatsku, Desinić. I knjige, puno knjiga za čitanje. Patuljak Nosko,
strip Walter Neugebauera i Disneyev Pinokio sa tekstom Ratka Zvrka
bili su literatura koju sam znao napamet. Na fakultetu sam se s
kolegom iz Vinkovaca prisjetio tih dana. Obojica smo znali stihove
napamet. A čitalo se uz svjetlost petrolejke. Miris petroleja bio je u
cijelom stanu.
Pregrada - Gorica
Peti razred u osmogodišnjoj školi Pregrada. Stanujemo u dvorcu
Gorica. Sobe su da u njih i avion stane. Dvorac ima kulu i jezero i
gustu šumu. Malo dalje prema Zagrebu su Propali dvori Janka
Leskovara i dvorac Bežanec u kojem je u to doba bio popravni dom.
I trešnje, puno trešanja. S druge strane Kostel grad i Vinagora, a
negdje iza brda i Veliki Tabor koji ću vidjeti desetak godina kasnije.
Sjećam se kina u kojem smo gledali «Zameo ih vjetar» sa školom.
Film traje četiri sata, a nakon svake role pauza. Bilo je ludo. Sjediš
u osvijetljenoj tišini i čekaš nastavak dajući mu svoju verziju, jer
vremena ima na pretek. Dugi film – duge pauze bez Coca – cole i
Fante. Kako smo samo izdržali? Upijali smo tada svaku sliku, kadar,
jer nije bilo televizije.
Bežanec
U školu oni iz Bežanca svako jutro u dvoredu prolaze ispod Gorice.
U proljeće stradavaju trešnje, a u jesen jabuke i kruške. Kasnije u
domu bi ih mlatili ko volove, tako da nisu mogli ni sjediti. Poneki od
njih bi otišao u «fremt». Za nekoliko dana evo ti ga plavog. Sav u
«šljivama». Jedan je bježao jedanput mjesečno za Koprivnicu da
vidi mamu, a oni ga uporno vraćahu. A u dom je došao jer se
provezao na susjedovom biciklu do Zagreba. Dobar dečko od
kojeg je sistem pripremao lopova. Bio sam s njima prijatelj i
pomagao im u školi, a tako sam imao mira od domaćih dečki
koji su bili nezgodni.
Višnja Korbar bila je osmi razred i nastupala je u Loptici Hopsici.
I tada je lijepo pjevala. Nastupao sam s njom u nekom komadu za
Dan Republike. Bio sam slavan. No slava kao i vrijeme prolazi.
Mama je uz drugi razred predavala u šestom razredu glazbeni.
Pjevali smo kanon «Guska patki milo gače», a moj red je uporno
pjevao «Guska patki svlači gaće». Bilo je smiješno i mi smo se
valjali od smijeha. Mami sam to priznao desetak godina kasnije.
Odlaskom u Zagreb u sedmi razred na Jordanovac prestaje
stanovanje po dvorcima.
Zato, valjda, još uvijek gradim kule u zraku.
photo__________________Lastavica i Sjedokosi
Post je objavljen 30.01.2017. u 06:45 sati.