Marketing
Pusti mi vrata da uđem.
Imam prijateljice. Još uvijek ih imam. U zadnje vrijeme sve više u veselim, nevidljivim odskocima skakuću dalje iz mojeg vidokruga, zagrljaja, glasohvata. Što je tužno. Prije nešto manje od pola života mi, imao sam spremnu naviku zvati ih kada sam tužan, i uhodanu naviku biti utješen. Od strane žena koje, mahom, mašu iz nekih drugih zemalja danas, ako mašu uopće, ili barem ne u mojim direkcijama. Sada, one koje su ostale, prolaze pored svako malo, kao spontani susreti na kolodvorima na kojima se više nitko ne susreće, osim skupljača boca i taksista. Netko mora napisati ljubavnu priču o tome; dvoje ljudi, usamljena nedjelja, stari, socijalistički autobusni kolodvor na kiši. Pac pac pac koraci pod kišobranima. Pucketanje na šajbama. Svuš svuš brisača.
No, prijateljice, te koje su i dalje ovdje, zapravo, ne nose te titule više. Nisam više siguran mogu li ih tako zvati. Jedna je propala ljubav i list direktno istrgan iz dnevnika moje mladosti, koja uskoro seli u Kanadu gdje se Kanade sele, druga nije ni slučajna prolaznica, samo poslovna kolegica koju bih možda ljubio, možda ne bih. Nazovimo ju prijateljicom. Tako ih gubim, baj de vej. Ne razmišljajući o njima.
Obje su mi se povjerile gotovo jednakim riječima, slične semantike i mjestimično identičnim padežima. One su usamljene. Zapravo su u kroničnom deficitu ljubavi, ali ne ljubavi, već ljubavnih priča, na kakve smo navikli na holivudskim filmskim posuđenim platnima. Tamo gdje svi uvijek znaju što moraju reći, tamo gdje se horizonti šire beskonačno nakon dva sata. I to je ono što im nedostaje. "Ja bih voljela". I znam kako im je. Mislim da svi znamo. Čak i oni koji vole. To je kvaliteta tih izmišljenih, neprirodnih filmskih trejlera ljubavnih priča – što su kompletno nedostižne, čak i kada ih imaš. Možda onda i više. To je sorta ljubavi kakvu, zamišljam, osjećaju gubeći honorare na blackjacku, na slot mašinama, na pokeru na skidanje na balkonu – uvijek može više. Uvijek može još. Nikad nisi potpuno siguran. Potpuno u ravnoteži. Nema kadra, nema soundtracka, nema kamere. Nema stopa nakon scene, jer nema scene. Ovo se kreće, lepi. Ovo ne staje. Život – život je svaki dan.
Ono što sam im rekao je ono što želim ponoviti ovdje, koliko god se zapravo osjećam kao preserant, ako je to doista riječ. Nije li to, rekao sam jednoj, pa drugoj, i kada bi spojili te kadrove jedan pored drugog izgledalo bi opet baš kao isječak iz filmova u kojima toliko želimo biti ali ne bi primijetili niti da jesmo, no nije li to, to "želim voljeti", nešto tipa kada želiš nešto slatko u supermarketu, buljeći u police, kompletno paralizirani u nemogućnosti odabira, sve izgleda isto, ništa upravo ono što trebamo, što je fermentirani šećer u raznim oblicima. Nije li to, ono, ono što želiš iza pakiranja, iza polica, između redova. Neku ideju nećega što trebaš. Što je to? Ne znam. I nemreš znati. Jer htijenje je ćoravo i potreba je razmažena.
One bi voljele, i ja se bahatim objašnjavajući im da je to nezdravo praveći se da to zapravo ne govorim sebi, kao da je to meni savršeno jasno i imperijalno raspoređeno. One bi voljele, i nevjerojatno mi je da nam je totalno svejedno koga, u kojem obliku i vremenu, kao kada vidiš dijete koje je odlučilo plakati bez imalo ideje zašto i kome, i ako mu primiš lice u ruke i pitaš ga zašto ono ti ne bi znalo reći, što bi ujedno poteglo još veće frustrirane jecaje jer jebi se ne znam pusti me tješi me. Jer to je ono što nam treba. Utjeha. Pažnja. Ljubavi. Samo jebeš ljubav koja nije na holivudskom platnu.
Nitko od nas, i time mislim i prstom upirem na sebe i sve svoje podvojene ličnosti, a i svoje prijateljice ako ih tako mogu nazvati, nitko od nas ne zna što je niti tko je ta ljubav koju želimo, jer nemamo ni najblažu ideju što nas svrbi. Ego? Id? Ud? Strah? Zavist? Nedorečenost? Neostvarenost? Dosada? Ajme što ako je to? Što ako je dosada? Što ako smo usamljeni iz dosade? Moja mi majka često kaže, kada sa njom dijelim strahove kao špil karata, da nije meni ništa, meni je dosadno. Prestani puniti praznine u misaonom toku sa strahom. Nije to rekla. Za tu rečenicu uzimam potpuni kredit. Jer je dobra.
No dobro, i sjedim tako, u kuhinji sa jednom, u birtiji nad koncertom sa drugom, jednu pokušam poljubiti, drugu otpratim na tramvaj, i odem doma cimerima si – paru koji se voli, i voli svađati. Pucati, ponekad. Ne jedni u druge – da je bar jedni u druge – nego što dalje jedno od drugoga. I pitam ih, i zbunim ih jer nemaju pojma što ih zapravo želim pitati, njima je pitanje zvučalo kao jecaj zbunjenog izgubljenog cimera kojeg, zamišljam ( ali samo iz kurčenja ) gledaju kao pomalo čudnog izgubljenog tipa smeđe kose, pitam ih "može li se sretan par koji u svakom trenutku može posegnuti za rukom svoje ljubavi, partnera, osjećati usamljenost, ponekad?" Tip je rekao da, osjećam to ponekad, i brzo promjenio temu da curka ne pomisli da postoji problem, a curka, curka je samo utihnula. Nije mi odgovorila na to pitanje. Nisam siguran može li. Želi li. Ili se samo preseravam kako sam ju životno zbunio super pitanjem. Jer sam super.
Jer mislim da mogu. I da jesu. I da jesmo. Da uvijek sežemo nedostižnom, kronično nedodirljivom paketu upravo onog fermentiranog šećera kojeg osjećamo da toliko želimo. Razmažena, bahata, umišljena djeca koja nesuvislo cmizdre koja jesmo.
Post je objavljen 29.01.2017. u 21:15 sati.