Bila je to još jedna antologijska utakmica, utakmica koja se pamti do kraja života. Nažalost, deblji kraj je izvukla naša Hrvatska. Tako je to u sportu, jučer si imao sreće danas te je mimoišla, sutra neće. Jer i ta sreća je umješala svoje prste u sav taj jučerašnji dvoboj Titana.
Takav je sport, iako, dječaku koji navija šesdeset minuta, urla na svaki postignuti gol, znoje mu se dlanovi, kako njemu objasniti zadnje sekunde, poraz, bol koju osjećaju igrači na terenu. Suze, muk, i izraz lica opisuju svu tragediju jučerašnjeg dvoboja.
Kako objasniti da je Zlaji gol u očima bio duplo manji a ruka ne baš mirna i sigurna. Ali Zlajo je junak, Zlajo je možda i jedan od jedinih uzeo odgovornost. I nije uspio, nije uspio iz tunela izaći na svijetlo. To je lekcija svima nama, jer nekada moraš i izgubiti. Norveška je imala sreće ali bila je dobra, možda i jedina momčad koja može Francuskoj presoliti juhu. Nadam se.
Rukometaši su uspjeli u nečem, ujediniti sve Hrvate zajedno. Jer nije bitno bilo jesi li crven ili plav, jesi li Purger, Dalmoš ili Slavonac bilo je bitno da smo stali u navijački gard te da smo svi jednoglasno, svi i iskreno navijali za Hrvatsku. To je za političku eminicenciju danas nemoguće, a sport to učini u nekoliko minuta.
Pokazali su zajedništvo, ponos i ljubav prema domovini. Jer iz njihovih grla teku riječi slatke kao med a ljubav prema domovini nemjerljiva je bilo kojim instrumentom. Pokazali su to na terenu, ginuli za svaku loptu, ranjeni, istrošeni i umorni nisu se predavali. Nisu. Pokazali su INAT.
Iako smo za vrijeme prijenosa imali prosječno tri srčana udara, popili smo kutiju praksitena, pojeli nokte ali oni će narasti ali ponos koji prenose na nas je nezamjenjiv.
Ponosni na Vas, Idemo dalje LUKA i ZLAJO glavu gore