osamljena stoji
tiho bez glasa
hladne dane broji
vitkoga stasa
kad magla spusti
mutnu koprenu
sramežljivo vijori
svoju haljinu bijelu
nošenu vjetrom
u čipkastom velu
kao ponosna mlada
tužna bez ogledala
dok noćna tmina vlada
naizgled krhka
ne boji se mraka
iako sama
hrabra i jaka
pticama tada
utjehu pruža
na vitkoj grani
ugosti i puža
ljepota njena
svima je znana
šteta što je nikad
ne može ugledati
i ona sama
posvećeno dragoj Barici kojoj je sutra roćkas
Post je objavljen 26.01.2017. u 19:34 sati.